DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UPOZORENJA
 
Babić: Dalmatinski gradovi će postati šuplje kulise
Autor/izvor: SEEbiz / Slobodna Dalmacija
Datum objave: 28.05.2018. - 22:01:00
Zadnja izmjena: 29.05.2018. - 10:33:05
TROGIR - Ugledni povjesničar umjetnosti i nekadašnji rektor splitskog Sveučilišta, prof. dr. Ivo Babić nedavno se obratio javnim pismom predsjedniku Sabora tražeći da se preispita reorganizacija mreže sudova po kojoj bi se ugasio onaj u Trogiru. 

Osim što palača u kojoj je smješten sud – jednako kao i školska zgrada u samom srcu grada – predstavlja reprezentativno djelo poznatog arhitekta i konzervatora Ćirila M. Ivekovića, dr. Babić upozorava za Slobodnu Dalmaciju da bi prestanak rada suda bio kulturocid i urbanocid za ovaj grad. Grad koji – možda se ne zna? - ima najdužu, neprekinutu urbanu tradiciju u Hrvatskoj. I neprekinutu sudsku vlast još od srednjeg vijeka.

Kako vidite Trogir danas?

- Trogir danas nema, izgleda mi, neku sjajnu, budućnost, kao ni mnogi stari gradovi. Ne vidim je ni u Hrvatskoj u globalu. Mi pripadamo malom narodu koji nestaje. Trogir izumire, Hrvatska izumire. A ova nova izgradnja što nastaje zadnjih pedesetak i više godina, gotovo da i nema urbanih obilježja. Ni stanovništvo nije urbano.
Pojavljuju se perverzne ideje da se naplaćuju ulaznice u stare gradove, da se postave rampe, ali - grad je živi organizam. Grad ne čine zgrade, nego ljudi koji unutra stanuju. Kuće ako se ne otvaraju, brzo se urušavaju. Nije dobro ako se na prozorima ne suše lancuni i pelene. Dakle, i Trogiru predstoji depopulacija, a on će se pretvoriti u nekakvu ruševnu sezonsku atrakciju, kao objekt intenzivne eksploatacije. Ili kako se kaže u novoj frazeologiji, u predmet turističke ponude. To je ne baš sjajna budućnost.

Ipak, prije suda, uspjeli ste obraniti i školu u starom dijelu grada?

- Nastojanjima konzervatora, uz podršku gradonačelnika, trogirska osmogodišnja škola je zaštićena kao spomenik kulture i kao takva sačuvat će svoju izvornu funkciju. To je veoma reprezentativna zgrada na samoj obali. Kao i zgrada suda, podignuta je pri kraju austrijske vlasti, početkom 20. stoljeća, i može se smatrati spomenikom austrijske civilizacije.

Nadvojvoda Ferdinand osobno se brinuo da Trogir dobije dolične zgrade škole i suda, tako da bi se uklopile u povijesni ambijent. Međutim, kad je došao u Trogir onaj vozač Formule 1, čuven i kao veliki neplatiša poreza, Ecclestone, kad je stupio na trogirsku obalu i vidio školu, uskliknuo je: „Ma kakva škola? Kasino!“.

Pokušalo se školu koja radi u dvije smjene, jer djece još ima, maknuti, samo da ovu zgradu mogu pretvoriti u hotel. Trogir je mrtav pola godine, a nešto najljepše što je ostalo u njemu je brujanje škole. Ima jedna stara hrvatska riječ, „graja“, za cvrkut ptica u grmlju - ti su dječji glasovi nešto tako radosno u ovoj tuzi, u ovom općem raspadanju. To je ta „zimmer frei ideologija“, koja bi sve podredila turizmu. O čemu i „piskaram“ već desetljećima.

Očito, političari misle da je jedina budućnost Trogira i Dalmacije u turizmu.

- Turizam je zaista interesantan antropološki fenomen. Postojao je i u antička doba; rimsko gospođe su putovale u Egipat iIi u Grčku. Preteča turizma su hodočašća, ne samo ona kršćanska koja su oduvijek bila masovna, što iz vjerskih pobuda, što zbog radoznalosti, a i zbog mogućih ljubavnih avantura. A danas, porastom standarda i slobodnog vremena, turizam ima obilježe masovnog fenomena s velikom budućnosti. Sjeverno i istočno nad jadranskom obalom pružaju se ogromni prostori, Češka, Mađarska i Rusija, pristižu nam japanski i kineski turisti…

Normalno, ljudi žele vidjeti, odmoriti se, razonoditi i po mogućnosti se i raspojasati. Davno je upozoravao moj dragi, pokojni profesor Grgo Gamulin - hoće li naša obala moći izdržati taj snažni pritisak? Mi smo se oslonili na turizam kao jedinu ekonomsku djelatnost, međutim, kako se kaže pučki, igrati na jednu kartu nije dobro.
„Razdijeli jaja u više košara“, staro je ekonomsko pravilo.

- To je narod oduvijek intuitivno znao. Monokultura je neprirodna. Prvobitne šume bile su vrlo heterogene, ako dođe bolest, epidemija se nije mogla lako prošiti i na sve vrste - neka bi stabla preživjela… Dakako, monokultura u gospodarstvu je ranjiva i, nedajbože, kakvog ekscesa ili terorizma, može doći u pitanje turizam kao djelatnost.

I da osiromašimo preko noći, kako smo se i obogatili.

- Da. A loš aspekt turizma je i promjena mentaliteta kod ljudi. U srednjem vijeku još postojao je pojam gostioničara koji „ gule“ hodočasnike. Legendarni je lik krčmara, beskrupuloznog Thenardiera iz „Jadnika“ Victora Hugoa. Već se predviđalo da će Hrvati biti europski konobari, no, perspektiva im je zapošljavanje u staračkim domovima. Za europsku klijentelu mogu se sagraditi domovi na još uvijek atraktivnoj obali s toplom klimom.
Čuvanje starca bit će vrlo važna i unosna djelatnost. Ja ne bih trebao gunđati, bilo bi mi dobro da si rezerviram mjesto dok mi je još na vrijeme.

Sjever Europe čezne skrasiti se u toplim krajevima u starosti?

- To je stara, upravo mitska čežnja - prisjećam se Goethea, njegove Mignon koju poziva na putovanje, „tamo gdje šumori lovor i limun cvjeta...“. Tamo, dodao bih, se mogu ugrijati stare kosti i utišati škripanje zglobova. To što se tiče zdravstvenog turizma.

Čak „popravljamo" naše prirodne ljepote da bismo se prilagodili ukusu tržišta.

Ono najvrjednije što je imala Dalmacija, to su povijesne jezgre. One propadaju od Splita do Dubrovnika zbog potpuno pogrešnog odnosa prema njima. A drugo, ono ne manje vrijedno, to su čudesni krajolici. Ako je išta ovdje zadivljujuće i vrijedno, to je kaligrafija, taj predivni rukopis prirode s uvalama, niskama otoka otočića, grebena.

Sad smo u fazi kad je presudno dočepati se komadića obale za apartmane, i u par mjeseci dobiti zaradu od koje se može preživjeti cijelu godinu. Imamo i nove riječi, „apartmanizacija", „betonizacija".

Postoje pokušaji u svijetu da se nešto ispravi, da se kontrolira rast turizma, ali kako spasiti uvale koje betonizirane, s miniranim sikama koje su bile preoštre za mekoputne stražnjice? Zmajevo jezero kod Rogoznice, prirodna znamenitost, sasvim je nagrđeno: okolo jezera su izgrađene kućetine, u moru su betonski vezovi. Nasipavanjima se proširila marina do same ograde groblja u Segetu.

Gledao sam neki projekt za akvatorij pred Vodicama. Tamo izranjaju neki umjetni otoci – privezišta, izgledaju kao ona u Dubaiju. Naši „vizionari" su dalekovidni; njima su uzori daleko: Ibiza, Dubai, Miami, ne pada im na pamet mogućnost nadovezivanja na osebujnosti kulturnih i prirodnih vrijednosti Dalmacije.

U trogirskom akvatoriju, opet, ima jedan otok, zove se Vela Kluda. Tako je dojmljiv, kao da je iz bajke „Otok s blagom". Malen je, a sav je raščlanjen, visok, naočit. Sad na tom zaista minijaturnom otočiću, saznajem, gradi kuću jedna Austrijanka. Naravno, to ne bi smjela u svojoj zemlji. Rasprodaje se sve i sva, privatni otoci, lovišta. A kad se turisti zasite naše obale, kad već bude prevelika gužva na kopnu i moru, poći će u sjevernu Afriku ili negdje drugdje. Gdje će moći nemilice trošiti netaknute prirodne potencijale.

Foto: Slobodna Dalmacija