SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
FESTIVALI
 
Filmski festival u Cannesu ove godine donosi brojna iznenađenja
Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji list
Datum objave: 06.05.2018. - 21:00:16
CANNES - U svijetu filma postoji uzrečica koja glasi: postoje festivali, postoje veliki festivali i - postoji Cannes.

Jer, festival u nevelikom turističkom gradu na Azurnoj obali već dugo je više od tek još jednog filmskog festivala. Međunarodni filmski festival u Cannesu je centar enormne kulturne i ekonomske moći. To je daleko najveći i daleko najutjecajniji filmski festival na svijetu, festival koji ide pod ruku s najvećim i poslovno najrelevantnijim filmskim sajmom, te festival koji može bilo kada "ubrati" konkurentu bilo koji film koji želi u programu. Među filmskim režiserima postoji ne - sasvim - bezrazložna uzrečica da je bolje da ti film igra u najsporednijem programu Cannesa nego i u jednom drugom slotu i jednog drugog festivala na svijetu, uključujući Veneciju i Berlin.

Upravo zbog toga, festival smješten u uredu u pariškoj ulici Malherbes ima i neopisivu kulturnu moć. Može se mirne duše reći da se u uredu u Rue Malherbes definira što će idućih dvanaest mjeseci biti program art-kina od Vancouvera do Tokija, i od Južne Amerike do hrvatskih nezavisnih dvorana u Rijeci, Zagrebu ili Koprivnici, piše Jutarnji list.

Uvažavan zbog enormne moći, canneski je festival ujedno godinama kritiziran i zbog iznimne zatvorenosti, te sklonosti da u program uvrštava uvijek isti krug "pretplaćenih" miljenika, redateljskih superstarova koje je taj festival otkrio, izdigao, te podupire njihov kult. Samo na osnovu popisa filmova koji su u postprodukciji, dobro su upućeni ljudi bili u stanju pogoditi unaprijed bar dvije trećine canneskog programa prije nego što bi on uopće bio objavljen.

Ovogodišnji Cannes - koji počinje u utorak - po tom je pitanju donio iznenađenje. Kad je koncem travnja direkcija na čelu sa selektorom Thierryjem Fremeauxomobjavila službeni program, na tom popisu nije bilo niz filmova za koje se očekivalo da će se sigurno naći u programu, ali ili nisu selektirani, ili - što je nerijetko službena verzija "za van" - nisu bili gotovi na vrijeme. U canneskom se programu tako nije našao novi film Mikea Leigha, povijesna drama "Peterloo", kao ni novi film Alfonsa Cuarona "Roma". Izostao je i uvelike iščekivani remake Argentove "Suspirije" koji potpisuje Luca Guadagnino, kao i novi film redatelja "Saulova sina", Laszla Nemesa - "Sumrak".

Dvojica velikih miljenika direkcije koji Cannesu duguju afirmaciju - Grk Yorgos Lanthimos i Meksikanac Carlos Reygadas - navodno nisu dovršili filmove, a iz programa je izostalo i dvoje važnih francuskih režisera: bivši pobjednik Jacques Audriard sa svojim vesternom "Braća Sisters", te Claire Denis sa svojim prvim SF-om "High Life" (treba reći da najvažnija francuska redateljica ni do sada nije bila miljenik direkcije).

Tome treba dodati i činjenicu da su neki od prestižnih canneskih mezimaca uvršteni u festival, ali izvan konkurencije. Prvi od njih je Gaspar Noe koji svoj novi film "Climax" predstavlja u "juniorskoj konkurenciji" - popratnom programu Dvotjedan redatelja. Drugi je veliki i kontroverzni Lars Von Trier, koji je 2011. najuren s canneskog festivala zbog navodno filonacističkih izjava na tiskovnoj konferenciji (što je utoliko licemjerno što je iste godine u žiriju festivala bio Emir Kusturica, i to nedugo nakon što je na koncertu No Smoking Orchestra pjevao u slavu Karadžića). Von Trier je potom sedam godina bio "na ledu", Cannes mu nije igrao naredni film "Nimphomaniac", no ove se godine vratio s novim filmom "The House That Jack Built" u kojem glumi Matt Dillon. Film igra izvan konkurencije, a teško je reći je li razlog tomu što film nije dobar, ili je riječ o "pedagoškoj mjeri" s kojom najmoćniji festival svijeta razbarušenog umjetnika privodi redu.

Pokraj svih tih neuvrštenih, nedovršenih ili skrajnutih filmova, ovogodišnja canneska konkurencija izgleda zanimljivo neočekivano. U konkurenciji za Zlatnu palmu igra 21 film, od kojih su samo tri režirale žene, a samo je jedan debitant - Egipćanin A.B. Shawky s filmom "Yomeddine". U konkurenciji nikad nije bilo tako malo američkih filmova (samo dva), no i nikad više azijskih (čak sedam, uključujući dva kineska i japanska). Također, uz ovogodišnji canneski program vezuje se i žalosni podatak da u njemu nikad nije igralo toliko režisera koji su trenutno u zatvoru - čak dvojica. Prvi je od njih Iranac Jafar Panahi koji je godinama u kućnom pritvoru, no očito u kući ima dovoljno veliko dvorište da svakih godinu-dvije snimi sasvim uredno produciran film. Drugi i mnogo gori slučaj je onaj ruskog režisera Kirila Serebrennikova koji se zamjerio Pravoslavnoj crkvi filmom "(M)učenik" (2016), da bi potom bio uhapšen zbog navodne pronevjere novca za teatarsku grupu. Serebrennikovu je ruski sud produžio pritvor do srpnja, pa će njegov film "Ljeto" - kronika lenjingradske rock scene posljednjih godina komunizma - u Cannesu igrati bez nazočnosti autora.

Ovogodišnja canneska konkurencija - čak i lišena brojnih "pretplatnika" - donosi niz naslova redatelja koji su u Cannesu nagrađivani ili često igrali. Tu je pobjednik iz 2014., Turčin Nure Bilge Ceylan, s novim filmom "Drvo divlje kruške". Tu je dvostruki oskarovac, Iranac Asghar Farhadi, koji je novi film "Svi znaju" snimio u Španjolskoj, s Penelopom Cruz i Javierom Bardemom. Tu je redatelj "Gomorre" Matteo Garrone koji će predstaviti "Dogmana", krimić po istinitoj seriji umorstava u predgrađima Rima 80-ih. U konkurenciji je i djed-doajen francuskog novog vala Jean Luc-Godard koji (zanimljivo, ali istinito) nikad nije pobijedio u Cannesu, no stalno je tu s novim filmovima, pa i ove godine s filmom "Le Livre d' image" (Knjiga slika).

Prvoborac afroameričkog filma Spike Lee svojedobno je 80-ih godina upravo u Cannesu stekao reputaciju, no dugo ga nije bilo na festivalu, a sad se vraća u konkurenciju kriminalističkim filmom "Blackklansman" o afroameričkom detektivu koji se uspije ubaciti u redove Ku Klux Klana u Coloradu. U konkurenciji je i najslavniji režiser tzv. šeste generacije kineskog filma Jia Zhank-ke, a njegov film "Pepeo je najčišće bijelo" najavljuju kao raskošnu i skupu art-epopeju o petnaest godina novije kineske povijesti. Tu je i režiser "Ide" - britanski Poljak Pawel Pawlikowski. Taj režiser - koji dosad nikad nije imao film u Cannesu - predstavlja se kostimiranom melodramom u kontekstu hladnog rata 50-ih "Zimna wojna/Hladni rat", a dijelovi tog filma snimani su u Splitu.

Ipak, ako na festivalu postoji jedan film koji upućeni filmofili iščekuju s najviše zaintrigiranosti, onda je to film koji zatvara festival izvan konkurencije. Riječ je o "Čovjeku koji je ubio Don Quijotea", filmu nekadašnjeg montypythonovca Terryja Gilliama koji je posvetio 19 godina života ne bi li dovršio taj uvelike ukleti projekt. Gilliamova varijacija na Cervantesov predložak začeta je još 1998., prvi je put snimana u Španjolskoj još 2000., da bi se protiv filma urotilo niz najbizarnijih okolnosti, od bolesti glumca do poplave, pa je umjesto filma nastao tek dokumentarac o njegovoj propasti "Lost in Mancha".

Tvorac animiranih segmenata Monty Pythona potom je u više navrata pokušavao oživjeti abortirani film, da bi na koncu to uspio dvije dekade kasnije. Film u kojem u novoj verziji igraju Adam Driver i Johnatan Pryce sad je napokon gotov. Ali, hoće li se nakon dvodesetljetnih putešestvija uopće naći pred publikom odlučit će - vjerovali ili ne - mjesni sud. Naime, jedan od bivših producenata filma, Portugalac Paulo Branco, zbog nerazriješenih je repova zatražio sudsku zabranu projekcije koja još uvijek visi nad Gilliamovim ukletim projektom.

Posljednjih godina promjene u holivudskom kalendaru su učinile canneski majski termin uvelike nepodesnim za holivudske premijere. Tako je ove godine u Cannesu relativno malo "majors" naslova, a svakako najzvučniji je "Solo: priča iz rata zvijezda" Rona Howarda. Izvan konkurencije igra i nekoliko potencijalno zanimljivih dokumentaraca. Tu je biografski doks o Whitney Houston "Whitney" KevinaMcDonalda, film o papi Frani Bergogliju "Papa Frane: čovjek od riječi" Wima Wendersa, kao i film "Država protiv Mandele" francuskih redatelja Champeauxa i Portea koji se bavi političkim procesima protiv južnoafričkih disidenata u 60-ima. Među dokumentarcima se jedan ističe kao kuriozitet i ekscesnom duljinom. To je film "Mrtve duše" važnog kineskog dokumentarista Wanga Binga: taj film o fenomenologiji smrti traje 8 sati i 16 minuta.

Što se hrvatske kinematografije tiče, ona je od 1983. do danas samo jednom imala dugi film u Cannesu. Sretne konstelacije okolnosti iz vremena "Zvizdana" odavno više nema, pa se ne treba čuditi što u Cannesu (opet) nemamo većinsko-hrvatski film. U Cannesu će - međutim - igrati tri manjinske hrvatske koprodukcije. Jedna od njih je grčki srednjometražni distopijski film "Treća vrsta" režisera Yorgosa Zoisa. Drugi je film "Teret" srpskog igranog debitanta Ognjena Glavonića, u kojem glavnu ulogu igra Leon Lučev.

On u filmu igra vozača koji je upleten u operaciju skrivanja leševa pobijenih Kosovara u ratu na Kosovu 1999. O istom slučaju Glavonić je snimio i izvanredni dokumentarac "Dubina dva", koji je nastao - kako je redatelj sam rekao - kao nusproizvod istraživanja za igrani film. Glavonić je vrlo talentiran redatelj, pa se od filma očekuje puno.

Treća i posljednja od hrvatskih koprodukcija je ujedno i ona o kojoj se pisalo najviše: to je "Chris the Swiss" Švicarke Anje Kofmel, film kojeg je u Hrvatskoj vidjelo točno četvero ljudi, ali zato svi ostali o njemu imaju mišljenje. Protiv njega su graju digli profesionalni braniteljski pretorijanci, HAVC-ov povjerenik mu je uskratio kolaudaciju, no u festivalskom programu on igra kao hrvatski film. Film koji se bavi stranim dragovoljcima u ratu u Hrvatskoj 1991. sad će konačno biti javno prikazan, pa ćemo doznati što je u njemu tako kontroverzno.