DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PRIZNANJA
 
Milan Mladenović dobio ulicu u Zagrebu
Autor/izvor: SEEbiz / POP-ROCK
Datum objave: 25.10.2018. - 19:59:00
Zadnja izmjena: 25.02.2018. - 23:06:06
ZAGREB - Gradska skupština odlučila je napraviti mali iskorak u imenovanju ulica pa su na red došli i glazbenici.
Među mnogim velikim glazbenim zvijezdama našlo se i ime Milana Mladenovića, frontmena legendarne beogradske rock-grupe Ekatarina Velika.

- Željeli smo odati priznanje ne toliko osobi Milana Mladenovića koliko urbanoj kulturi Zagreba i prostora ondašnje države 80-ih godina 20. stoljeća, rekao je Marin Knezović, predsjednik Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova.

Samo desetak metara od Mladenovićeve ulice svoju je dobio i Karlo Metikoš. I tako će ubuduće na Jakuševcu biti ulice rokera i jazzista.

Krajem sedamdesetih, Milan Mladenović i Gagi Mihajlović imali su postavu koja se zvala Limunovo drvo. Kako to obično biva u mnogim domaćim rock'n'roll pričama iz onog vremena, grupa je puno svirala, promjenila priličan broj članova i spremala materijal za ploču kod Trulog u Zagrebu. Posljednja formacija: Milan i Gagi - gitare Koja - bas, Vd - bubnjevi, pojavila se travnja 1980. kao predgrupa Pankrtima. U krajnjem očajanju, novi proboj pokušala je, što je uobičajeno (ali je začudo, ovdje značilo i priličnu pozitivnu promjenu u filozofiji) promenom imena. Ovaj prvi koncert Šarla akrobate, bio je istovremeno i posljednji za Gagija. Svoja muzička opredjeljenja Gagi će sačuvati sve do jeseni 1981. Poslije nekoliko svirki sa Dr. Spirom, i konačno posljednje (Atelje 212) grupa koja je pratila Dr Spiru odlučila je da nastavi svojim putem. Pored Gagija, svirali su još i Švaba (kasnije Du-Du-A, El. Org. - bas) i Dule (bubnjevi). U ovom triju Gagi će sačekati gnevnog Milana i nekako u isto vrijeme nazvati bend (i patentirati ime!) - Katarina II.

Tokom 1982. godine, a u suglasju sa Milanovom ambicijom iz vremena Šarla, bendu se priključuje Margita, nesuđena kuma prvog rock'n'roll grafita u gradu iz ulice Maršala Tolbuhina - neko je u vrijeme najluđe Papićeve medijske euforije za Dečacima (kasnije Idoli) na zidu ispisao MARGITA JE DEČAK. Margita je tek 1982 godine uspješno završavala arhitekturu, i, uporedo s tim važila za jednog od najtalentovanijih klasičnih mladih pijanista u gradu. No, energija koju je jedne večeri u sali kina "Topčiderska zvezda" primila slušajući Katarinu II presudila je u korist sasvim treće stvari - rock'n'rolla.

Prvog svibnja 1982. godine, Margita je upoznala ljude iz i Električnog Orgazma. Počelo je druženje i tako je upoznala i Milana. Motiviran Margitinom izuzetnom voljom za istraživanje za nju potpuno nove muzike i fenomenalnom tehnikom, Milan je kupio sinti na kojem je Margita imala prilike da vježba. Konačno (poslije povratka sa tromjesečnog puta u SAD), Margita postaje stalni član ekipe ispunjavajući time u potpunosti Milanovu potrebu za klavijaturama u bendu. U isto vreme, grupi se priključio i Bojan Pečar (bas, ex. Via Talas). Počeo je ozbiljan rad na materijalu. Postojale su već Treba da se čisti, Vrt, Ja znam... i .Jesen, i postojao je poziv za Zagrebački bijenale, s kog se Katarina vratila dobro primljena od publike, ali i zapažena (pozitivno!) u mnogim novinskim reportažama. (Pitajte Žikića, svoje oduševljenje nije ni malo skrivao -.Džuboks" br. 164). Zakone profesionalnog bavljenja muzikom, koji su se posle ovakvih uspjeha morali poštovati, prvi nije mogao da ispoštuje Dule. Njegova interesovanja, jednostavno, nisu bila dovoljno jaka. Umesto njega, neposredno pred unaprijed zakazano snimanje u studiju "Druga maca" Enca Lesića, u grupu dolazi Vd. Snimanje kod Enca razvuklo se na pet mjeseci, ali se snimljena Jesen već vrtjela na Diskomjeru Studija B i bilo je krajnje vreme da se posao ubrza. U susret je izašla produkcija RTV Ljubljane, zakazano je novo snimanje u Akvarijusu i, za ukupno pedeset sati, krajem prosinca 1983. godine rođena je prva ploča.

Naziv prvog albuma (kao i ime grupe - Katarina II) laika bi mogao prevariti da se radi o još jednom nemaštovitom projektu u jugoslovenskom rock'n'rollu. Stvarnost je bila sasvim suprotna. Na ploči je elegantno promješana Šarlova punkoidnost, kroz Bojanovo i Margitino klasičarsko nasljeđe (muzički), odnosno, Milanova artistička senzibilnost kroz Gagijevu blago naglašenu angažovanost (tekstovi).

Zaboravljenom Hammond zvuku iz Margitinog sintija, koji je Katarinu II prevlačio patinom nekih ranijih vremena, suprotstavljaju se ovdje nove ideje (suzdržani bijeli reggae Police, i funk Talking Heads). Posebno to važi za ovo drugo. Headsoidne su Ja znam... i Treba da se čisti (obe verzije). Headsoidan je i Milanov način ispjevavanja, često recitiranje i brojni krikovi.

Uz sve navedeno, ploča je nosila sjajan potencijal za koncertno izvođenje. Sve je zapravo, ostalo u skicama (što ide, svakako na dušu i kratkom roku za snimanje), a tekstovi, iako nadrealistički. sasvim su zgodno bili pamtljivi što je naravno, produkovalo prave horove oduševIjenih fanova u publici. Zato je i logično da Milan nije mogao da čeka Gagijev povratak iz vojske. Ploču je trebalo hitno promovisati. Kada se Gagi vratio, Katarina II je imala-novog bubnjara (Vda je zamjenio Firči) i nekoliko novih stvari, vidno komercijalnijih i stilski ujednačenijih. Ni Gagija, međutim, nije više zanimao ozbiljan rad... Godine 1985, povodom objavljivanja drugog albuma, Milan će to objasniti ovakvim riječima:

Gagi je sjajan gitarista. Međutim, on je čovjek koji nikad neće dati sve od sebe da bi grupa što bolje funkcionirala. I mrzit će ga da pomjeri pojačalo prema sebi, da okrene zvučnik kako bi se bolje čuo. Svo vrijeme sebe zavarava da nešto radi, a u stvari ne radi ništa i ništa ne daje od sebe, iako bi mogao mnogo da pruži. Ali jednostavno, takav je čovjek. A za takve ljude nema mjesta - ili ćeš da radiš nešto kako treba ili nećeš da radiš nikako...

Uspješni koncerti po klubovima i manjim salama - ravnopravno u tri najveća rock'n'roll centra (Zagreb, Ljubljana, Beograd) bili su idealan poligon za ispitivanje novog zvuka. Već na slijedećoj ploči pjesme će postati komunikativnije, pitkije, ne izgubivši pri tom nadrealističnost i specifičnu muzičku boju. Ovo je potpuno razumljivo ako se pogleda poleđina omota prve ploče - najnekomunikativnije tekstove (mada nikako ne i loše!) - Vrt i Platforme napisao je upravo Gagi.

Za snimanje drugog albuma odabran je tada tek otvoreni studio SIM, u Zagrebu. Ploča je nastajala tokom siječnja i veljače 1985, imajući neprijatnu sudbinu da svoje izdavanje dočeka u vreme najveće euforije klinaca za Bajagom, Plavim orkestrom i Dugmetom. Za razliku od tri navedena sastava, koji su svoje omote peglali tako da budu po ukusu male djece i starih čika, sa omota albuma grupe Ekatarina Velika, istog naziva Ekatarina Velika (Gagi je, sjetimo se, imao pravo na ime Katarina II), gledali su Milan, Magi, Bojan i Firči, iscrtani po licu i telu raznim simbolima (križevi i drugo), nalik indijanskom obrednom tetovažu. Omot krajnje psihodeličan, čak mističan, pakovao je mnogo otvoreniju ploču od prvenca, no ipak dovoljno daleku od šablona neophodnog za tiraže izražene u stotinama tisuća primjeraka. Otvorenost su nosile prije svega kompozicije Modro i zeleno (istovremeno i favorit dole potpisanog!), To sam ja i Tatoo. Za Oči boje meda urađen je sjajan spot (prvo mjesto u referendumu kritičara ROCK-a te godine). Kritičari su ovoj ploči podarili još tri plasmana u istoj anketi: Drugo mjesto (kategorija rock sastava) i dva treća - kategorije albuma i singlova (Oči boje meda). Za reakcije publike, egzaltirane izgledom Malog Loše i Bajage, još uvijek je bilo prerano. Konačno, ni EKV nije bila nezadovoljna. Baštu SKC-a je punila kao od šale, Kulušić isto...

Uz put, Tatoo je stigao i na film (Tajvanska kanasta, Gorana Markovića). Margita fenomenalno glumi sestru glavnog junaka, a ima i bend (naravno, kompletan EKV), koji u pivari izvodi Tatoo. Ovaj aspekt multimedijalnog rada nikako nije zanemarljiv u slučaju EKV. Milan je snimao film Crna Marija, a Žika, sadašnji bubnjar EKV je profesionalni glumac. Margita je radila muziku za dve pozorišne predstave (Klasni naprijatelj, Tri sestre) i TV-dramu Plavi, Plavi. Pored toga Margita je sarađivala sa grupom Karlovy Wary, a Milan se bavio produkcijom (Gustav i njegovi dobri duhovi, Fit.).

Ni 1986. godina nije mogla proći bez personalnih promjena. Ovoga puta, zbog neozbiljnosti je izletio Firči (Marina, ah, Marina), a za bubnjeve je sjeo jedan od najperspektivnijih mladih beogradskih bubnjara - Ivan Ranković, zvani Raka, bivši član grupe Tvrdo srca i velike uši. Njegovim dolaskom EKV nije dobila samo dobrog svirača svog instrumenta, već i kompletnog muzičara. Raka je solidan gitarista, dakle (barem idejno) mogao je doprinjeti kvaliteti novih kompozicja. Studio SIM je takođe imao novog gosta. Zvao se Emulator II i predstavljao je prvi pravi sampler u našim krajevima. Pisac ovih redova se i te kako sjeća Margitine radosne face po povratku iz Zagreba. Ono što je iz ove saradnje čovjek / mašina izašlo, slušao je radosno nekoliko nedelja kasnije... Svojim magičnim bojama, Emulator II je (što u oblasti korištenja samplera u našim krajevima nije mnogo čest slučaj) doprinio pravom oplemenjenju zvuka EKV. Pametno, sve je to na sve strane rašireno u produkciji, pa je krajnji produkt bila vedra, jaka, skoro navijačka (u kompozicijama Ti si sav moj bol i Budi sam na ulici) ploča, pod nazivom S' vetrom uz lice. Jasno, primjedba nekih mojih kolega da ploča suviše duguje vinilnim ostvarenjima grupe Simple Minds stoji, no čini mi se da nije sramota dobro i pošteno pozajmljivati od onih najvećih.

Dalje, ova ploča ima neviđeno dobru dinamiku (za naše uslove, naravno), do vrhunca dovedenu EKV filozofiju u tekstovima, veliki hit - Novac u rukama, i konačno, najmoćniju EKV pjesmu do danas Ti si sav moj bol, onu istu koja će i najdrvenije na koncertima uspevati da razdrma. Lično, spisku pomenutih pjesama rado bih pridodao Kao da je bilo nekad, Stvaran svet oko mene i Soba, koje su muzički najjače, a koje svojim egzotičnim ritmičko-melodijskim rješenjima donose sasvim nov kvalitet opusu EKV. Sve zajedno, sasvim dovoljno za novu uspešnu seriju svirki i za dobre plasmane u godišnjim anketama. U anketi kritičara ROCK-a album je zauzeo četvrto mjesto, a sama EKV je na petom (rock sastavi), i četvrtom mjestu (scenski nastup), a Margita na trećem (instrumenti sa klavijaturom). Iste godine, EKV snima živi album (5.11., Kulušić) koristeći na najbolji način rastuću populamost. Dobrom živom pločom EKV Live!1986 grupa je na najbolji način raznim pametnjakovićima dokazala da dobri zapisi sa živih dešavanja nisu karakteristika samo Engleza i Amerikanaca. (Čast Orgazmu). No, shodno svojoj lepršavoj prirodi i neviđenoj energiji, Raka odlučuje da ode iz sastava kako bi kao gitarista, sa svojim starim prijateljima iz Tvrdog srca napravio "Ulicu od meseca".

Godina je 1987. Opet novi bubnjar, opet dobar, ovog puta Žika Todorović iz Discipline kičme. Ploča rađena u ljeto. Milan će kasnije za ROCK pričati kako ovaj, četvrti studijski album u karijeri grupe, nazvan Ljubav, nije pretrpio veliki utjecaj od strane producenta Teodora Janija (Theodore Yanni). U redu, nemam prava da nekom imputiram da griješi, pogotovo kad priča o svom sopstvenom projektu (pa on je prisustvovao svim snimanjima), ali ja zaista stojim da je Janijeva zasluga u uspjehu ovog albuma kod publike velika. Prije svega, to je snažna rock ploča, sa agresivnim gitarama i pumpajućom ritam-sekcijom. Drugo, to je ploča koja zvuči začuđujuće živo, gotovo kao da je snimana all together kako se radilo početkom šezdesetih... Treće, (a to je svakako i producentova zasluga), uspio je da osijeti hit (Zemlja). Pričajući poslije nekog vremena sa ljudima iz PGP RTB-a, zaprepastio sam se zbog činjenice da na ovu pjesmu niko u prvom momentu nije računao. A ona je zapravo nosila jednu snažnu, ljudsku poruku koja je morala da privuče... Intimno, tekstovi su jača strana ove ploče. U stvari, ako bi se složili da je muzički "S vetrom uz lice", najinteresantnija EKV ploča, tad EKV zaista svoj muzički izraz na albumima koji slijede postepeno pojednostavljuje, dobijajući time prostor za emitovanje (naročito koncertno!) atomske enegije svirajući nešto lakše forme. Samo ovako rađena ploča mogla je EKV preseliti iz malih sala u velike hale. Imajući ovo u vidu, jasno je kako je EKV mogla tako lako da puni halu "Pionir" (kapaciteta oko 6000 mjesta) dva dana uzastopce. Još nešto je vrlo bitno. Čini se da je ova ploča kod publike probudila neke sasvim nove, tople emocije, a to upravo zbog takvih tekstova. Milan je to ovako objasnio:

"Svaka reč može biti jako dobra ako se upotrebi na pravom mestu i sa pravim osećanjem... Mi smo rešili da pokušamo u novim pesmama na ovoj ploči da prestanemo da se zezamo sa takvim stvarima i da upotrebimo reči (Ljubav, zemlja, istina, sloboda... prim. V. P.) onakve kakve jesu i kakve ih je naš narod upotrebljavao pre petsto godina, sa pravim osećanjem..."

U izboru kritičara ROCK-a, "Ljubav" se 1987. godine nalazi na drugom mjestu. U izboru publike, EKV ima čak šest plasmana: peta mjesta (kategorije rock sastav 1987, pjevač 1987. i scenski nastup 1987.), četvrto mjesto (kategorija albumi 1987.), te dva Margitina plasmana (treće mjesto - klavijaturisti, odnosno drugo mjesto - najseksepilnija rockerka).

Vrijeme današnje, godina 1989. Poslije uspješne turneje u 1988. godini, grupa je ponovo ušla u studio i svoj peti studijski album završila krajem siječnja. Ploča Samo par godina za nas izaziva podjeljena mišljenja kod kritičara, često prilično negativna. O čemu se međutim radi. Otkrivši recept za stvarnje solidne komercijalne ploče, EKV je ovu ploču osmislila po ugledu na prethodnu, zadržavši karakterističnu EKV liriku i prepoznatljiv zvuk, ali sve zajedno još više uprostivši. To je siguran put i vrlo vjerovatno zvuči konstatacija da EKV ne može da snimi lošu ploču. Takođe vjerovatno izgleda činjenica da EKV i od najjednostavnije melodije može da izgura hit. Na ovim prostorima oni još uvek nemaju adekvatne plagijatore, a znajući ih, odnosno znajući koliko oni zaista žive muziku koju sviraju, teško da će pravih plagijatora ikad imati.

Pričajući o najsvježijim momentima iz djelovanja grupe, obavezno moram da pomenem da kvalitet njihovog scenskog nastupa i ove godine ide uzlaznom linijom, te da po čvrstoj i moćnoj svirci uživo sada u zemlji zaista nemaju konkurente. Publika to itekako osjeća. EKV je jedan od retkih bendova koje i danas, u surovo vreme nacionalnih podjela, može ravnopravno dobro napuniti sale u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.

Konačno, svojim ovogodišnjim nastupom na Festivalu EBU u Novom Sadu, EKV je skinula još jednu bezrazložnu mistifikaciju o domaćem rock'n'rollu. Dokazala je da rock sastav, ako se profesionalno i pametno ponaša može dobro zvučati i preko televizije.

Vjerujući, intimno u snagu i nepresušnu kreativnost pojedinaca i celog benda, toplo se nadam da će ovo priznanje inicirati neku, makar malu pozitivnu promjenu, koja u ovako sušnim domaćim muzičkim vremenima može djelovati kao prava pozitivna injekcija.

Jer, kako drukčije da sačuvaš sebe od promene sem putem promene... Sve naravno, još jednom, prije svega za dobrobit rock'n'rolla...