SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
 
KNJIGE
 
Ima li smisla u smislenom besmislu?
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 05.05.2019. - 12:37:34
ZAGREB - Koja je uloga književnosti u današnjem, suvremenom životu? Artikulacija je svedena na minimum u kojoj SMS predstavlja vrhunac obraćanja.

Mijenja se razina govora i uporaba riječi. Mladež se odmiče od stare paradigme vezane uz knjigu i čitanost. Načitanost je nebitna, štoviše, stigmatizirana je od većine mlade populacije. Ako čitaš – ne pripadaš nam. No, čija je odgovornost za današnji položaj književnosti i knjige same? Blago, s puno ljubavi i tolerancije Ivana Bašić uvodi nas u problematiku čitanja lektire, kanona,kurikuluma, odnosa profesora – učenika – programa s kojima se susreću.

Sjećam se poredbenih fotografija autobusnih stanica iz razdoblja s početka dvadesetog stoljeća i one danas. Na suvremenoj stanici putnici u iščekivanju autobusa netremice bulje u svoje mobitele. Na fotografiji iz 1920-i neke putnici, ali svi, čitaju novine. Ne razgovaraju, ne promatraju svijet oko sebe i ne zamjećuju svoju bitnost u tom trenutku. A koji trenutak je bitan? Bašić u svojoj knjizi ukazuje i dokazuje bitnost sadašnjeg trenutka.

''Sada'' je najbolje vrijeme za djelovanje u kojem profesori književnosti i hrvatskog jezika mogu približiti i vratiti učenika knjizi. Kako? Da, u sustavima koji su već desetljećima hermetički zatvoreni u programu lektire, gotovo da se očajnički traži prostor za minimalne pomake. No, Bašić, kao progresivna profesorica kojoj je stalo do učenika i književnosti, pronalazi taj minimum prostora što joj se nudi.

Koristeći iskustvo, logoterapijsku naobrazbu primijenjenu u logopedagogiji, komparirajući sve već prokušane metode, ona uvodi improvizaciju unutar zadanih okvira ne rušeći natrulu statiku kurikuluma koji je već odavno dao svoje. Ne, nimalo ne osuđujući sustav, sisteme i posljedice tvrdokornog konzervativizma, Bašić daje primjere inovativnog pristupa učenicima i programu koji se obrađuje. Poput majki koje špinat i brokulu sakriju u šarenilu boja na tanjuru ne bi li ih djeca pojela, ova vrsna profesorica uvodi metode kojima će se i učenici i profesori lakše susretati s pojmovima i lektirom od metafore do ''zloglasnog'' realizma nudeći svakome od učenika da razvije svoj specifični senzibilitet spram epskog junaštva u kojem se prepoznaje, a mora ga književno ''provariti'' kako su ga varile generacije učenika prije njega.

Da, prilagođavanje učenika novovjekim potrebama pisanja suhoparnih eseja na maturama, standardnog pitanja ''što je pjesnik htio reći?'' i slično, zadaću Bašić, odličnim primjerima iz vlastitog sustava predavanja, ublažuje bezbolnom injekcijom znanja s kojom se dobiva potreban ''imunitet'' na stereotipnu zatucanost jednako-uvjetnih testova na maturi.

Dok nas birokrati omeđuju brojkama znakova i ubijaju svaku kreativnost za pisanjem eseja, lišavajući nas poetike, filozofije i etike te nas esencijalno izlažu tek površnoj estetici, Ivana Bašić se odupire zovu zavodljivih sirena tek odrađenih programa te razvija kreativni pristup u svladavanju književnosti koja time prestaje biti suparnik, već sraz pretvara u prijateljstvo riječi i artikulacije koja se neminovno oplemenjuje u vinovnika današnjeg školskog sustava.

Bašić, sasvim prirodno, bez dociranja, ukazuje na činjenicu da su promjene bitne. Kako književnost učiniti zanimljivom? Ona književnost inducira pripovijedanjem. Od te praiskonske vrline stvara naviku opisivanja situacije, događaja u kojima su se našla djeca, i stvaranja predispozicije za pisanje osobnog iskustva kao književnog djela. I tu ne odustaje. Svakoj generaciji pristupa jednako entuzijastično tražeći ili budeći u njima nekog novog nobelovca ili pjesničkog barda. A svi mi, ili osobno ja kao književnik, moramo prihvatiti činjenicu da se društvo, mladi i percepcija stvarnosti mijenjaju te tako i prilagoditi predavanje, pisanje djela i samu motivaciju za čitanjem novovjekim uvjetima. Vratimo se na odgovornost.

Ona je početna od roditelja i njihovog osnovnog prenošenja znanja i ljubavi spram čitanja, potom profesora koji tu ljubav nikako ne smiju ugasiti svojom rigoroznošću, te društva koje treba stvarati nove trendove u književnosti gdje virtualnu zavodljivost jednostavno trebaju prenijeti u zavodljivost pisane riječi.