SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
INTERVJU
 
Jovićević: Želio sam kao trener izaći pred Boyse i osjetiti dinamovštinu koja mi kola žilama
Autor/izvor: SEEbiz / tportal
Datum objave: 07.04.2019. - 14:05:55
INTERVJU - Igor Jovićević (45) iza sebe ima više nego intrigantnu životnu priču - sa 17 godina proglašavali su ga 'novim Bobanom', potpisao je za madridski Real, a onda je prst sudbine odlučio da mu velika igračka karijera nije suđena. Nakon teške ozljede igrao je diljem kugle zemaljske, od Brazila, preko Japana i Kine, do Ukrajine. Danas je više nego uspješan trener Dinamove U-19 momčadi...

Početak 90-ih godina prošlog stoljeća polagano je donosio promjene, ali bila su to još uvijek vremena 'nogometnog romantizma' u kojima su prolazili 'finjak' veznjaci, oni s 'dodirom', više 'romantičari' i 'pakeri', manje trkači i 'pit bullovi'.

Jedan od takvih 'finjaka' rastao je i stasao u omladinskom pogonu zagrebačkog Dinama. Igor Jovićević tih godina nosio je teško breme jer otac Čedo bio je jedna od 'modrih' legendi, igračkih i trenerskih, a sin je morao pokazati i dokazati da ne nosi 'sveti dres' zbog obiteljskih veza, već zbog svog nevjerojatnog talenta.

No svima koji su tada barem jednom vidjeli Igora na djelu bilo je jasno – gledali su jednog od najvećih talenata koji su zaigrali za Dinamo. Da stvar bude još jasnija, citirat ćemo Zvonimira Bobana, a koji je u jednom razgovoru za medije nedvosmisleno potvrdio.

'Igor je u ovim godinama bolji nego što sam ja bio', govorio je Zvone Boban za tada 17-godišnjeg Igora Jovićevića, igrača koji je s ponosom i više nego opravdano nosio dres s brojem 10 na leđima. 

Nepotrebno je uopće nabrajati velikane koji su ga tijekom svih ovih godina 'zaduživali' u Dinamu, da ne širimo priču na Real, pa i ostale legendarne 'desetke'.
Nažalost, nekima jednostavno nije suđeno. Koliki god talent posjedovali. Sudbina se tako na brutalan način poigrala Igorom Jovićevićem te ga je praktički na samom početku karijere sasjekla tako da se više nikad nije oporavio.

'Sve je krenulo sa 17 godina, bio sam s Dinamom na turniru u Veroni. Real je odsjeo u istom hotelu i na ulazu sam sreo Radomira Antića. Pozvali su me u Madrid na probu, a ja sam u dvije utakmice zabio pet golova i ugovor je bio na stolu', prisjetio se Igor Jovićević u razgovoru za tportal i nastavio:

'Vicente del Bosque tada je bio direktor omladinske škole. Pružio sam mu ruku, a on mi je rekao: ‘Ti si na mom popisu već dvije godine! Dobro došao.''

Mladu (drugu) momčad Reala tada je vodio Rafa Benitez, a uz Jovićevića su tih godina tamo bili Raul, Guti, Urzaiz, Esnaider... Bilo je to u isto vrijeme ostvarenje jednog i propast drugog sna...

'Osjećaji su mi bili pomiješani - s jedne sam strane dobio ugovor Reala, ali to je istodobno značilo da neću ostvariti dječački san i igrati za Dinamovu prvu momčad! Odlučio sam otići u Madrid pa, iako će me uvijek proganjati to neigranje za Dinamo, nakon svega ne žalim za tom odlukom i uvijek pokušavam pozitivno gledati na sve', nakon toliko vremena promišlja Jovićević.

A da je tada znao da neće ostvariti ni san da zaigra za Real...

'Vjerovao sam da je to normalan put do prvog sastava, mislio sam da vrijeme radi za mene. Tri godine bio sam u B momčadi, ali za prvu momčad nisam odigrao ni sekunde u službenim utakmicama, samo sam nastupio u nekim prijateljskim susretima', prisjetio se Jovićević i nastavio:

'Tek sam poslije doznao da sam u ugovoru imao klauzulu da mi klub mora isplatiti 1,8 milijuna dolara odigram li ijednu minutu za prvu momčad! Da sam to znao, izbacio bih tu klauzulu i onda bih sigurno dobio šansu poput igrača koji su sa mnom igrali u B momčadi i napravili velike karijere.'

No nesrećama tu nije kraj. Mislili ste da ne može biti gore? Varate se, sudbina je tu da vas dodatno pokopa u trenucima u kojima ste na koljenima.

'Igrao sam za mladu reprezentaciju 1995. godine u Kijevu protiv Ukrajine. U momčadi su tada uz mene bili Butina, Rapaić, Vugrinec... A meni u 13. minuti odu ligamenti. Nisam mogao stajati tri godine. Prošao sam pakao', započinje onaj tužniji dio životne priče Igor Jovićević i nastavlja:

'Liječio sam se dvije i pol godine, imao sam tri operacije. Real mi je ponudio produženje ugovora, ali sam to odbio jer nisam bio zadovoljan liječenjem. Prošao sam preglede kod milijun liječnika, ali na teren me vratio dr. Hrvoje Šojat, vrhunski ortoped u bolnici na Svetom Duhu! Beskrajno sam mu zahvalan...'

Teška ozljeda i preduga pauza rezultirale su posljedicama koje nikad nije prebolio. Karijera mu je krenula nizbrdo.

'Izgubio sam motoričke sposobnosti, osjećaj za prostor... Vratio sam se u Hrvatsku i igrao sam u Zagrebu, pa sam otišao u Japan, u Yokohama Marinos. Potom sam u Brazilu igrao za Guarani...', reda svoje egzotične nogometne destinacije Igor Jovićević. No otići igrati nogomet u Brazil - to je kao da Eskimima prodajete frižidere ili, recimo, beduinima pijesak.

'Igrao sam s Maurom Silvom, Juliom Cesarom, Carecom... Da bi te prihvatili u Brazilu, moraš biti drugačiji. Svi znaju driblati, dodavati petom. Ja sam ih impresionirao udarcima iz daljine. Bili su oduševljeni', prisjetio se Jovićević epizode u Brazilu te nastavio:

'Onda sam se još jednom vratio u Zagreb te u francuski Metz, potom u kineski Shenyang Dongjin, odakle sam došao u Ukrajinu, u Karpaty iz Lavova. Karijeru sam završio u kineskom Zhuhaiju, a ondje su mi opet, 2004. godine, pukli križni ligamenti i bilo je gotovo s nogometom', prepričava Igor Jovićević svoj životni i nogometni put.

Snovi s početka priče odavno su mu se rasplinuli, ali 1997. godine bio je blizu da zaigra za Dinamo, tako blizu...

'Čekao sam dogovor s tadašnjim sportskim direktorom Ivanom Bedijem', prisjetio se Igor i tužno zaključio:

'Nismo se dogovorili... To je sudbina. Izgleda da mi nikada nije bilo suđeno da igram za svoj klub.'

Od nogometa se 'liječio' u svom koktel-baru, a novu je priliku dobio u UkrajiniGodina 2004., nakon završetka karijere zbog puknuća križnih ligamenata, bila je velika životna prekretnica za njega.

'Psihički više nisam mogao izdržati, stao sam s 32 godine. Shvatio sam da mi nije suđena velika karijera, otvorio sam koktel-bar u Marbelli...', iskren je Jovićević. Tako je završio karijeru, a da nije zaigrao ni za Dinamo, ni za Real Madrid, ni za hrvatsku reprezentaciju. Svaki je put bio 'korak do', ali mu je - igrom sudbine - san izmicao zbog nevjerojatnih pehova.

Nogomet se tada činio tako dalekim, a ugostiteljstvo mu je neko vrijeme pružalo dovoljno zadovoljstva. Trajalo je to gotovo cijelo jedno desetljeće, a za to vrijeme Igor je marljivo polagao ispite na trenerskoj akademiji. I onda mu se otvorilo.

'Krajem 2010. godine nazvao me predsjednik Karpatyja Petro Petrovič Diminskij i ponudio mi je funkciju sportskog direktora, a očito sam ostavio dobar dojam kao igrač. Prihvatio sam izazov jer nakon reorganizacije ostali smo bez gotovo svih trenera pa mi je predsjednik dao da organiziram kompletnu struku u klubu! Na noge sam prvo postavio momčad do 19 godina, potom sam preuzeo sastav do 21. godine, a 2014. godine postao sam trener prve momčadi', prisjetio se trenerskih početaka Igor Jovićević, a još je u Ukrajini započeo školovanje za Uefinu PRO-licencu. Ispit je polagao s jednim od najboljih svjetskih napadača i aktualnim ukrajinskim izbornikom Andrijem Ševčenkom!

'Morali smo, na temelju loših i dobrih strana PSG-a, pripremiti igru Barce. Ševčenko i ja bili smo na terenu, obojica smo imala zviždaljku, ali je on cijelo vrijeme zviždao i svi su slušali njega. Ispalo je kao da sam pomoćni trener. A bio nam je zajednički ispit', kaže Jovićević i dodaje:

'Kad smo položili, pljeskalo nam je 300 ljudi iz Uefe. Kakav je Ševčenko bio učenik? A reći ću da nije baš učio iz skripta i bilježnica, uvijek bi nešto improvizirao. Rekao mi je da mu je trenerski uzor bio Valerij Lobanovski, kasnije Ancelotti i Mourinho. Njih trojica su ga definirala kao trenera. Zajedno smo učili šest semestara. Izlazili smo zajedno na večere, išli na utakmice, druženja...'

Nakon Ukrajine Igor Jovićević je u sezoni 2016./2017. vodio slovensko Celje, a onda je stigao toliko željeni poziv.

'Jednog ću se dana sigurno vratiti u Hrvatsku. A Dinamo? Eh... Pa tko normalan ne bi volio biti trener Dinama? A moj je motiv dvostruko veći nego kod ostalih. Naime, ako već nisam mogao u Dinamu uspjeti kao nogometaš, onda se nadam da ću uspjeti kao trener! Sanjam o danu kad ću sjesti na maksimirsku klupu', rekao je Jovićević u razgovoru za Večernji list još 2015. godine.

San mu se ostvario - 2017. godine dobio je priliku raditi u omladinskom pogonu Dinama! Preuzeo je za početak drugu momčad, pa onda U-23, a od ljeta 2018. na klupi je U-19 momčadi.

'Na poziv Dinama nisam mogao ostati imun. Želio sam još jednom osjetiti Dinamo, kada već nisam kao igrač, želio sam kao trener jednom izaći pred Boyse i osjetiti tu dinamovštinu koja mi kola žilama. I danas uživam u ovome što radim, obožavam djecu i svoj prostor za napredak vidim u energiji koja me pokreće iz dana u dan, u tim momcima s kojima radimo, napredujemo i pokušavamo pratiti korak prve momčadi', otkriva Jovićević, a sa svojim izabranicima ove sezone napravio je pravo čudo.

Mali su 'modri' stigli do četvrtfinala Lige prvaka. Na tom su putu nanizali vršnjake Viitorula, Astane, moskovskog Lokomotiva i Liverpoola, a onda ih je u četvrtfinalu zaustavio Chelsea.

'Ostaje žal što se lijepa priča završila na tužan način. Moram biti ponosan na dečke, u globalu smo odigrali kvalitetnu utakmicu. Disciplinirano i pametno usmjerili smo je tamo gdje nam je odgovaralo. Primili smo gol iz dva prekida. To je možda bio prevelik psihološki udarac da bismo preokrenuli rezultat u našu korist u raspucavanju. Moramo izvući pouku iz ovoga, dignuti glave i biti ponosni jer ćemo određeno vrijeme s pozitivnim stavom gledati na sve ovo što se događalo do danas', realan je bio Igor Jovićević na kraju ovosezonskog europskog puta juniora Dinama.

Još je ranije progovorio o novim naraštajima nogometaša, problemima s kojima se susreće u svakodnevnom radu.

'S obzirom na to da sam prošao sve i svašta, mogu lakše osjetiti igrača. Vremena se, jasno, mijenjaju, današnji su klinci po mentalitetu i kućnom odgoju drugačiji, a i sama predanost tome pozivu nije jednaka. Svi smo se počeli baviti nogometom iz strasti i ljubavi, no danas je on postao biznis i to ga mijenja, a u suštini mora postojati ona dječačka ljubav. Kada vidiš Messija, on i danas nosi svoj dječački osmijeh. To znači budan sanjati, to je energija koja je nukleus svega', kaže Jovićević i nastavlja:

'Neću uljepšavati: mislim da su danas roditelji problem. Jer prije je klincima nogomet bio hobi i ljubav, iz čega se stvarala karijera. Danas je u startu sve - posao. A to nije dobro. Ambicijama se guše igrači, ne da im se prostor za napredak. A to su mladići koji se tek formiraju i prvotno se nogometa moraju igrati. Tek potom od njega i živjeti. Stoga su potrebne određene vještine da ih polako usmjeravaš, ne preskačući stepenice...'

Za kraj, sam Igor Jovićević trener priznaje kako se kod njega danas Igor Jovićević igrač, klasična 'desetka', ne bi dobro proveo u momčadi...

'Sve je manje takvih nogometaša! Ni ja ih ne volim! Možda vam to zvuči nevjerojatno, ali doista je tako. Imao sam ih nekoliko u dvije i pol godine trenerskog iskustva u Ukrajini, ali sve sam ih odbacio! Takav nogomet, takvi tipovi igrača, danas ne prolaze! Sad se nogomet drukčije igra, a meni je kao treneru najvažnija reakcija igrača u prvom trenutku nakon izgubljene lopte. Igrač mora biti taktički inteligentan i spreman do maksimuma - danas je karakter važniji od vještine', iskreno kaže Igor Jovićević i zaključuje:

'Otkako sam postao trener, mrzim 'desetke'. Mislim da 'desetke' odumiru jer igra evoluira u oba pravca. Danas više volim ‘osmice’. I, zapravo, mislim da u mojoj momčadi danas ne bi bilo mjesta za Jovićevića igrača...'

A Igor Jovićević kao trener Dinama. Onog 'pravog', 'velikog'?

'Jako sam sretan što prvoj momčadi ide sjajno i svi smo uz njih. A što se tiče budućnosti i klupe A momčadi, citirat ću Rafu Beniteza koji mi je bio trener u Realu: 'Ako treba čekati 20 godina, vrijedit će!'

Sigurni smo da će mu se ovaj put san ostvariti. Kad već nikad nije zaigrao za voljeni klub, red je da ga povede kao trener. Toliko mu je ta 'sudba kleta' dužna za sve što mu je priuštila u prošlosti. A onda bi možda jednom i Real mogao doći na red...