SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
UČIMO KINU
 
Kako sam se zaljubila u Šangaj
Autor/izvor: Vesna Baćović, profesorica kineskog jezika
Datum objave: 19.07.2018. - 09:23:12
KOLUMNA - Šangaj je grad za koji vrijedi više epiteta, više superlativa.

Nekad ribarsko naselje, danas je to grad koji ima najveći broj nebodera u svijetu, njih preko 350.

Najprometnija je luka na svijetu – jednom je prisilno otvoren vanjskoj trgovini, danas je sjedište trgovine između Istoka i Zapada. Ako se vratimo u prošlost, vidjet ćemo da je Šangaj još u XII. stoljeću bio trgovačko središte te da je nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima što je rezultiralo time da postane jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. Nakon Opijumskih ratova, Velika Britanija je 1842. sporazumom iz Nanjinga osigurala otvaranje Šangaja za trgovinu s europskim trgovcima. S trgovcima, u Šangaj su stigli i kršćanski misionari – imali su slobodu boravka i politički imunitet. Ubrzo nakon Britanaca, 1847. stigli su i Francuzi. Te dvije sile su uspostavile prve strane koncesije – Britanci su si osigurali Bund kao i oblast sjeverno od starog grada, dok su Francuzi izabrali jugozapadni dio, dio u kojem su, inače, 200 godina ranije francuski misionari izgradili katedralu. No, Britanci i Francuzi nisu bili jedini koji su željeli i ostvarili koncesije u Šangaju. 1863. su stigli Amerikanci, a 1895. Japanci.

Naselili su se uz britansku koncesiju i tako je nastalo „Međunarodno naselje" (International Settlement). Te privilegirane enklave formirane su na neodređeno vrijeme. Čak su postojale i posebne policijske snage. U međuvremenu, u gradu je nastala i židovska zajednica. Dakle, strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija što Kinezima, naravno, nije odgovaralo. Utjecalo je to na razvijanje nacionalističkog i revolucionarnog pokreta. Tako je u XX. stoljeću (1927.) u njemu ubijen veliki broj komunista; 1937., za vrijeme japanskog napada na Kinu, grad je teško stradao. Tek je 1949. postao dijelom NR Kine, no još od 1930-ih postaje najveće financijsko, ali i najveće trgovačko središte Kine.

Multinacionalni je poslovni čvor ne samo Kine nego i svijeta, posebice nakon 1990. kada je Deng Xiaoping proveo ekonomske reforme što je rezultiralo intenzivnim razvojem Šangaja i pretvorilo ga u najveću robnu luku svijeta. Inače, do 1949. u Šangaju je bila najviše razvijena laka industrija dok se nakon toga gradska privreda orijentirala na metalurgiju, naftnu, kemijsku, tekstilnu, ali i prehrambenu industriju te na proizvodnju porculana. Zbog povoljnog položaja u blizini glavnih trgovačkih putova svile i čaja, Šangaj se do 1900. razvio u važnu luku i industrijski centar.

To je grad konstantne vreve, ali i potpune organiziranosti. Primjerice, grad ima 25 metro linija. Cijena karte varira od 3 do 6 kn, ovisi o duljini prijevoza. Ne kupuju se na šalteru nego na automatu. Redova je neizmjerno puno, ali se dugo ne čeka. Kad dođete do automata i vidite da prima samo kovanice (ako to unaprijed ne znate pa niste spremni) postoji rješenje i za taj problem – postoji šalter za usitnjavanje krupnih novčanica. Jako je puno ljudi, ali nema sudaranja, svađa, vikanja – kao u košnici, svatko zna što mu je raditi.

To je grad mode, grad na koji su Šangajci posebno ponosni. Moda je upravo jedan od segmenata koji vole isticati. Naime, kako se uvijek uspoređuje s Pekingom koji je politički, kulturni, povijesni centar Kine koji odiše kineskom dugom i bogatom, specifičnom tradicijom, čim dođete u Šangaj, reći će vam kako je Šangaj najvažniji, moderni, ekonomski i financijski centar Kine. Borba sjevera i juga je, očito, svugdje i uvijek prisutna. Tu su naravno i šale i provokacije, ali i predrasude.

Osobno, nikad mi Šangaj nije bio na listi "Must see" gradova. Kao dijete sam živjela do ulice koja se zvala Šangajska pa se još tada rodila želja da vidim grad na drugom kraju svijeta koji se zove kao ulica za koju me vežu najranije uspomene iz djetinjstva. Ali, kad sam odrasla, doživljavala sam ga kao grad betona što svakako nije nešto bez čega ne mogu živjeti. Ali onda se prošle godine pružila prilika. Vodila sam polaznike na turističko-edukativno putovanje, htjela sam vidjeti kakva je uistinu razlika između Pekinga i Šangaja, što privlači toliki broj ljudi i zbog čega se toliko priča o njemu. Pomislila sam: "Otići, vidjeti i vratiti se. Nemam se zašto buniti". Nisam očekivala ono što se desilo. Zaljubila sam se u Šangaj.

Kasnije, kad sam po povratku sređivala dojmove, bilo mi je nevjerojatno da samo nakon četiri dana boravka u njemu možeš zavoljeti neki grad, disati u njegovom ritmu, odmarati se kao rijetko gdje, unatoč činjenici da nam je u 9 ujutro kad smo izašli iz vlaka dobrodošlicu poželjelo oko 35 stupnjeva i oko 80% vlažnosti zraka. Tada sam samo htjela ući u klimatizirani bus, ali čim sam došla na prvo mjesto posjeta, znala sam da se želim ponovno vratiti u Šangaj. Naravno nisam znala hoću li u tome uspjeti, ali sam po povratku s putovanja plan koji sam imala za naše turističko-edukativno putovanje 2018. stavila sa strane i radila na novom planu koji je uključivao Šangaj. Htjela sam da naši polaznici koji nisu bili u Kini dožive Šangaj, posebice zato što sam im mogla "iz prve ruke" pričati o njemu... Htjela sam da i oni vide koliko je divan. Htjela sam još jednom biti dio svega toga što Šangaj predstavlja.

Rekla bih da su Šangaj i Peking neusporedivi, potpuno različiti a na svoj način predivni, iako dijametralno različiti. Koliko je Peking stari grad tradicije (makar danas ni po čemu ne zaostaje za svjetskim, modernim gradovima – dapače!), toliko je Šangaj ne moderan nego grad van našeg vremena (makar i danas nije izgubio tradicionalnu, kinesku crtu). To je ono što me "kupilo". Kao da sam došla u neki grad budućnosti, ali s kineskim karakteristikama, što je svakako za moj ukus dobitna kombinacija. Ljudi su skloni reći da je Šangaj kopija zapada. Ne bih se složila. Ako ju poznate, kineska crta se u svemu osjeti. Šangaj odiše nekim specifičnim dostojanstvom. Ne briše povijest koju su kolonijalne sile jednom ostavile, ne briše ono što je ostavilo pečat na sam grad. Ne briše niti stranu, ali ne briše niti svoju prošlost. Gradi budućnost. Ide dalje. Više. To je, po meni, Šangaj danas. Mladi grad u kom osjetite lakoću života, nema crtu koju daje duga povijest, kao što je pekinška jer Šangaj se prvi put pojavljuje 960. i to kao selo – razvijao se s gospodarskim razvojem delte Duge rijeke. Kažu podaci da su u XI stoljeću povezana tri sela, da je odatle sve krenulo.

Dakle, od sela do ogromnog grada svjetala, posebice ako uzmemo u obzir ogromni broj neonskih reklama koje po noći ostavljaju jak dojam – spoj zapadnog utjecaja koji nije sporan ali bez istočnog, kineskog pečata mislim da danas ne bi bio toliko lijep, neobičan, drugačiji, i po noći i po danu.

Turistička je destinacija čuvena po povijesnim znamenitostima kao što su Bund i hram Grad Božji (Chenghuang Miao), ali čuvena i po modernim znamenitostima u poslovnoj četvrti Pudong.

Prvo mjesto na koje smo došli (i koje preporučam da nikako ne propustite prvo vidjeti) bio je upravo čuveni Bund, najpoznatiji dio grada koji je u stvari šetnica na zapadnoj obali rijeke Huang-pu na kojoj se Šangaj i nalazi. Mjesto je to okupljanja i lokalnog stanovništva i stranaca, turista. Tu se u biti najviše i vidi utjecaj zapadnih zemalja (Engleska, Francuska, SAD, Rusija...) jer su upravo tu smještene 24 povijesne zgrade izgrađene u različitim stilovima, ovisno o tome kojoj zemlji je zgrada pripadala. U pitanju su nekadašnje banke, trgovačke kuće među kojima svakako posebno mjesto zauzima Carinska kuća s Big Ching zvonom kao i Hotel mira, Kineska te banka Hong Konga. Kao mjesto bogatstva arhitekture koja stvara predivan spoj različitosti, Bund se nalazi nasuprot Pudongu od koga se upravo po gradnji i razlikuje.

A Pudong je još prije pedesetak godina, kažu, bio polje na kojem su se uzgajale poljoprivredne kulture. Danas je četvrt s poslovnim zgradama od kojih su mnoge gigantski neboderi čija je izgradnja započeta tek 90-ih godina, a koja ni dan danas ne staje. Izgleda kao da se svaka zgrada natječe s onom koja se gradi nakon nje. Tako je neko kratko vrijeme Oriental Pearl Tower, televizijski toranj visok 468 metara, također popunjen poslovnim prostorima, hotelom, restoranima te opservatorijem sa staklenim dnom (naša ciljana točka ovogodišnjeg putovanja;)), jednom bio najviša zgrada Šangaja. Već od kraja 2015. godine, Shanghai Tower postao je druga zgrada po visini na svijetu, zgrada koja nosi naziv megatall što znači da prelazi visinu od 600 m – visoka je 632 m, ima 128 katova do kojih vozi lift brzinom 20.5 m u sekundi. Ujedno, prema Council's Height Criteria,, među 20 je najviših zgrada svijeta.

Njen oblik je spiralan, fasada je zaobljena – simbol je to dinamičnog razvoja moderne Kine. Štoviše, zaobljena forma objekta doprinosi održivosti istog – pokazalo se da zaobljenost za 24% doprinosi strukturalnoj stabilnosti objekta, za razliku od objekta iste visine koji imaju pravokutne fasade, a vezano uz utjecaj vjetrova na zgrade općenito.

Pogled iz ptičje perspektive naprosto je veličanstven! No, nije to obična panorama jednog lijepog i velikog grada. Panorama je to koja je, ako se mene pita, i svojevrstan šok! 10ak sekundi treba dok liftom dođete na 118 kat (koji je na visini od 546 m) gdje je smješten najveći opservatorij na svijetu. Jedino što ispred sebe vidite je nepregledan broj kvartova poredanih jedan do drugog, bez prostora između, kvartova kojima nema kraja.

Doslovno je 30ak km udaljena delta rijeke i ocean koji se nazire jedina točka koja ne završava zgradama.

Pomislila sam u tom trenutku da samo jednim pogledom gledam na tisuće zgrada. A onda sam pomislila na sve ljude koji u tim zgradama žive. Pomislila sam koliko ih se u tom trenutku smije, koliko plače, koliko ih je dobro, koliko nije, koliko spava, koliko ih je budnih, koliko zadovoljnih, koliko ne, koliko sretnih, koliko usamljenih... Niz nabrajanja je nepregledan, a ukupno 25 milijuna ljudi. Najveći je to grad u Kini. Zanijemite. Zbilja zanijemite.

Od ukupnog broja stanovnika u Šangaju, 20 milijuna su Šangajci, 5 oni koji nemaju niti taj status pa samim tim niti povlastice koje taj položaj podrazumijeva. Prosječna plaća je 8.000,00 kn no, da bi ograničili priliv stranaca iz svih krajeva Kine i svijeta koji nisu dobre platežne moći, a koji žele u Šangaju nastaviti živjeti ili se doseliti, uvedena je mjera kojom se povećava cijena najma stanova – tko si to neće moći priuštiti, htio ne htio, morat će otići...

A Šangaj je najpopularniji grad u Kini, puno je više onih koji žele doći, ostati...

Budući da je Kina među najvažnijim svjetskim silama koja je takvom postala najviše zahvaljujući trgovini, odlazak u shopping neizostavni dio posjeta je i u Šangaju. On vrvi trgovačkim centrima u kojima su smještene trgovine svjetskih, ali i kineskih brendova koji ponosno nose oznaku "Made in China", oznaku koja iz godine u godinu sve više simbolizira iznimnu kvalitetu, a ne nešto što je i jeftino i loše.

Iako upravo Pudong obiluje mnogobrojnim trgovačkim centrima od kojih su mnogi povezani prolazima, a redovito se protežu na veći broj katova, ipak turistički najpoznatija ulica za, između ostalog, i kupovinu je Nanjinglu. Posebnu draž joj daje upravo veliki broj tradicionalnih, ali i ekskluzivnih trgovina te velikih robnih kuća. Središte je modnih događanja.

Kako smo prošle godine (a bit ćemo i ove) bili smješteni na 2 minute od te ulice, a kako nam je metro koji do Bunda vozi jednu stanicu, a do Pudonga 2 stanice bio preko puta hotela, sva ta mjesta su nam bila, slikovito rečeno, dnevni boravak.

Odlazak u Nanjing ulicu je uvijek dobar izbor, posebno ako sjednete u jedan od turističkih autobusa koji su namijenjeni za razgledavanje same ulice. Svakako, ništa manje lijepo nije šetati u bilo koje doba dana. Dapače. Možda čak najljepše pred spavanje. Ako uzmete u obzir da se u obližnjem parku na večer skupljaju Kinezi koji pjevaju i plešu, onda sve dobiva dodatnu, ljepšu dimenziju. Scene su to, inače, kojima odišu mnogi kvartovi, mnogi gradovi Kine.

No, to svakako nije sve što se u Šangaju može i treba vidjeti. Još jedna turistička atrakcija koju svakako treba izdvojiti, a koja je simbol Šangaja su Yuyuan vrtovi i tržnica, skup živopisnih trgovina, restorana i zalogajnica koje se nalaze u povijesnoj gradskoj jezgri.

Ono po čemu se dakako izdvajaju je to što odudaraju od buke koja, logično, karakterizira grad veličine Šangaja. Vrtove krase tuneli, pećine, tradicionalni kineski paviljoni, cvijeće i drveće te posebno poznata stijena od žada koja je visoka 3 metra a koja ima 72 rupe – ako pored nje zapalite mirisni štapić, dim izlazi kroz svaku od njih.

Naići ćete i na McDonalds i razne druge lance u vlasništvu stranih kompanija ali ako se prepustite šetnji, iz kineskog kuta gledanja, uskim i kratim ulicama uživajući u pogledu na prekrasne kineske krovove, ubrzo ćete ući u jedan drugi svijet koji je potpuno drugačiji od onoga što danas po definiciji Šangaj jest.

Sve su to razlozi zašto je Šangaj tako lagano, a neočekivano postao moj "Must see" grad. Na kraju, ostaje mi da i vama poželim jedan Šangaj kakav je meni ostao u sjećanju, Šangaj koji plijeni i osvaja, Šangaj kome se tako jako veselim, a kome u susret, zajedno s polaznicima, krećem danas.

Svi čitatelji portala ostvaruju 10% popusta!

Popust vrijedi za:

Večernju školi kineskog jezika – odrasli

više: http://haohan.hr/vecernja-skola-kineskog-jezika/

Haohan za osnovnoškolce - djeca od 8 do 13 godina,više:

http://haohan.hr/haohan-tecaj-za-odrasle/

Fun Chinese - djeca od 5 do 7 godina, više:

http://haohan.hr/haohan-tecaj-za-osnovnoskolce/

Cjelokupnu ponudu pogledajte na www.haohan.hr

Dodatni upiti: info@haohan.hr / 099 58 567 35