SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SVE IH JE MANJE
 
Kvarnerski škampi postaju prava rijetkost
Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji list
Datum objave: 24.07.2017. - 15:16:12
RIJEKA - Prilično je živahno u sedam usred tjedna u kafiću uz rivu u Mošćeničkoj Dragi - iznajm­ljivači, ribari, obrtnici koji se spremaju na posao, svi uz macchiato, čašu vode i ćakulu na specifičnom lokalnom dijalektu, teško razumljivom outsideru, polako koračaju u pobjede novog radnog dana.

Da nije nas, škampar Vjeko Galović već bi bio na moru, jer ljeti kreće po vrše nešto iza šest sati, ali s obzirom na posjet reporterske ekipe, kava i uvodni razgovor malo su se rastegnuli i isplovljavamo oko sedam i pol. Sunce je u to doba još umiljato i ugodno je na 6,6-metarskoj Vjekinoj brodici koja samouvjereno gazi u pravcu Cresa kroz nezgodne valove pogonjene burinom. Iza nas ostaje Mošćenička Draga i otvara se pogled prema razvikanoj plaži i drugim popularnim "znamenitostima" ovog dijela Liburnijske rivijere - vili Grada Zagreba, pa Todorićevoj vili s karakterističnim tornjem u obližnjoj Medveji...

Nakon milju, dvije, zgrade ostaju samo točkice u daljini, a naselja u našoj perspektivi postaju zaokružene cjeline, zazivajući u sjećanje dihotomiju koju Predrag Matvejević efektno opisuje u "Mediteranskom brevijaru". Mošćenice na brdu, gdje su Primorci "okrenuli leđa" moru, i Mošćenička Draga, formirana iz nakupine ribarskih kućica u uvali na mjestu spajanja dva brda, gdje su Primorci isto to more bili prisiljeni prigrliti i naučiti s njime živjeti, piše Jutarnji list.

Galović svoju 28 godina staru brodicu navodi prema GPS uređaju, vodeći nas prema mjestu na pučini koje je označeno malenom ikonicom u boji na ekranu. Oko dvije i pol milje od matične obale, stotinjak metara ispred nas ukazuje se narančasti kanistar koji igra ulogu bove. Vjeko podmazuje vitlo, fiksirano uz rub barke pokraj kabinice, navlači gumene čizme za koje zatiče futrolu s nožem i žutu gumenu pregaču. Upozorava me da sklonim šlape iz kanala koji će uskoro postati radni prostor i preporučuje mi da sjednem u kabinu.

- Ovo će sve biti mokro kada krenemo, puno školjki i ostataka rakova, a ovdje stavljam vrše - kaže dok mijenjamo pozicije.

Fotoreporter se penje na krov kabine, namješta snajper i kreće u lov na mitsku životinju iz morskih dubina - kvarnerskog škampa. Škamp se krije u mulju koji prikriva gotovo čitavo dno Kvarnerskog zaljeva, a GPS nam pokazuje da je pod nama 61,8 metara dubine. Pravila nema, na jednu odličnu godinu znaju ići dvije - tri "gladne". - Vrlo su, recimo, osjetljivi na potrese, nakon kojih se ukopaju u pijesak. Ove godine ih je bilo nekoliko. Oni su kao mravi, grade na dnu tunele i onda im potres to poremeti - objašnjava Galović, koji je i predsjednik Ceha ribara pri opatijskoj Obrtničkoj komori.

- U Mošćeničkoj Dragi nas škampara je sve skupa pet, na opatijskom području dvadesetak - kaže, objašnjavajući da on radi isključivo s restoranima kao klijentima. A što je s kvarnerskim škampima koji se prodaju na tržnici? Odakle oni? - pitam.

- To su škampi koji se love koćama koje povuku sve živo s dna, pa tako i njih. Na tržnicama nisu toliko česti. Najviše ih je iz Dalmacije, u posljednje vrijeme puno se love i u podvelebitskom kanalu. Kvarnerski je specifičan po crvenkastoj boji, ovi dalmatinski su gotovo bijeli. Kažu da on nije autohtona životinja ovdje. Navodno su dopremljeni za Marije Terezije, kao delicija za bogataše u vrijeme kad se počela razvijati Opatija - priča Vjeko.

Za razliku od koća, škampari tradicionalno love uz pomoć vrša privezanih u parangale. U svakom je po 50 vrša, raspoređenih svakih 24, 25 metara na konopu dugom 1,2 kilometra. Galović, sukladno dozvolama, postavlja pet parangala, dakle 250 vrša, s time da mu je šesti, kako kaže, uvijek doma na "stand by".

- Prosjek je tri i pol, četiri kilograma na 300 vrša, a moj je rekord 10-12 kilograma iz 2015., koja je bila odlična godina. Ali, zna se dogoditi da ih nema ni za lijek. Zimi se baš i ne lovi, sezona je od 1. travnja do 1. listopada. Mi ribari imamo relativno malo radnih dana, 100-tinjak na godinu, maksimalno 150 ako je godina dobra. Kao što ste i sami vidjeli, ovisni smo o vremenu - govori, aludirajući na nekoliko naših neuspješnih dogovora za izlazak na more koje je osujetila bura ili nevera.

More je još valjalo kad smo krenuli s izvlačenjem prvog parangala, a iz prve ruke, Vjekin posao ne čini se nimalo jednostavan. Vitlo izvlači konop s vršama koje Galović otvara i prazni. Vrše su uglavnom krcate vrstom rakova za koje Vjeko ne zna službeni naziv, a u Mošćeničkoj Dragi zovu ih strijaši. Gastronomski su bezvrijedni, jer imaju jako malo mesa, a Vjeko govori da ih kuhari ponekad znaju iskoristiti za temeljac. Ali, imaju gadna kliješta i Vjeko ih spretno uklanja golim rukama. Dva, tri još živa strijaša probode žicom iz vrše i koristi za novu ješku, dva, tri baci u kašetu, također za ješke, a ostatak vrati u more. Svako toliko, pokoji strijaš završi na podu ili među konopima, bespomoćno se koprcajući. Vrše pripremljene za novo bacanje Vjeko slaže na palubi na krmi, i uskoro se formira visoki prozirni mrežasti blok koji izgleda poput one poznate plutajuće instalacije otprije nekoliko godina za Biennale u Veneciji. Svaka od tih vrša vrijedi stotinjak kuna, tako da Galović u tom alatu ima 30-ak tisuća kuna vrijednosti, s time da ih se 10-ak posto godišnje izgubi i uništi. Vitlo neprestano radi i vadi nove vrše koje naš škampar uspijeva prihvatiti na vrijeme. Cijelu tu radnju Vjeko obavlja nevjerojatno brzo i vješto, trčeći lijevo-desno uskim kanalom i uspijevajući izbjeći rakova kliješta.

- Treba mi pola sata po parangalu, a kad sam počeo prije 15 godina, trebalo mi je dva sata. Svi su mi prsti bili izgriženi - govori.

Ali, situacija u kanti koja bi se trebala puniti škampima nije nimalo blistava. Na prvih deset vrša izvukli smo samo tri manja škampa. Ništa bolje nije bilo ni s ostalih 40 vrša u kojima se našao samo jedan kapitalac od 15-ak dekagrama, tako da smo prvi parangal završili s manje od pola kilograma kvarnerskog škampa.

To je Vjeku Galovića, koji se mučio s valovima za siromašan ulov, prilično obeshrabrilo, pa je u jednom trenutku čak predlagao da odustanemo i nastavimo s njim do Cresa da podigne veće vrše za hlapove i hobotnice. Ali, kako se more ipak trebalo smiriti za sat, dva, a i došli smo zbog škampa, ne zbog hlapova, koliko god i oni bili "zanimljivi i atraktivni", odlučili smo ipak nastaviti. Vratili smo vrše s ješkom u more, na novu lokaciju za novu turu koja će se dizati za otprilike tjedan, i krenuli do sljedeće ikonice u boji na GPS-u.

Srećom, ni Galović ni mi nismo požalili zbog odluke čim su počele izlaziti prve vrše drugog parangala. U gotovo svakoj su se našla po dva, tri škampa, a među njima i nekoliko kapitalaca od 15-ak i jedan od dvadesetak dekagrama, tako da smo parangal završili s gotovo dva kilograma tih morskih člankonožaca u kanti.

Životinje su još žive i aktivno se pokušavaju domoći slobode, a Galović ih premješta u hladnjak, zajedno s pišmoljima, vrlo ukusnim bijelim ribama koje se u vrši nađu zajedno sa škampima. Iako se pišmolji na tržnici prodaju po 40 kuna po kilogramu, Vjeko ih ne prodaje, nego ih podijeli obitelji i prijateljima. Ušuljala se u jednu od vrša i hobotnica od oko kilogram i pol, tako da u konačnici imamo pun hladnjak ulova.

- Ako se dobro uskladišti i posuda pokrije vlažnom krpom, škamp ljeti izvan mora živi još dva dana, a zimi i po pet-šest dana - kaže Galović. S tri sljedeća parangala, situacija je i dalje dobra. More se smirilo, a ulov raste, tako da smo se do zadnjeg "popeli" na oko pet kilograma škampi. Ta se delicija prodaje po cijeni od 200 kuna po kilogramu, a ugostitelji je još udvostruče, tako da ih krajnji korisnici u restoranima plaćaju po 400 kuna naviše. Galović je na kraju dana zadovoljan ulovom, jer kad se oduzme 100-tinjak kuna troška goriva i 100-tinjak kuna koliko "ide državi", zarada će biti pristojna. Kilogram po vrši je, kaže, dobar prosjek.

Našem škamparu je 37 godina, a ribarski je obrt otvorio prije 15-ak godina. Zanimljivo je da prije njega nitko u obitelji nije bio profesionalni ribar - otac mu je, kaže, radio u HEP-u. Ali, uvijek su imali barku i bacali vrše "za sport", iako škampe nisu lovili.

- Završio sam ekonomsku školu i počeo raditi u jednoj tvrtki. Ali, nije mi se dalo da me netko kljuca po glavi. Radije sam sebe j.... nego da me j..... netko drugi - smije se.

Za škampe se, veli, odlučio jer je procijenio da je to najisplativiji oblik ribarstva u ovim krajevima.

- Za razliku od ribe, sa škampima se ne može dogoditi da bilo što ostane neprodano jer je potražnja uvijek veća od ponude. Sve što ulovim, prodam isti dan - govori.

Pitam ga kako je moguće da, s obzirom na relativno mali broj škampara na Kvarneru i česte ljetne nevere i bure zbog kojih se pauzira, neki restorani tijekom sezone svakodnevno u ponudi imaju kvarnerske škampe.

- Norveška - odgovara kroz smijeh.

Norveški je škamp gotovo identičan kvarnerskom, slične je boje. Ili to ili prodaju dalmatinske škampe pod kvarnerske. Jedini za koga mogu dati ruku u vatru da ne vara je Johnson. Oni ga, kada škampa nema, nemaju na meniju i to pošteno kažu - govori Vjeko Galović. Pitam ga nestaje li doista kvarnerski škamp, što je priča koja svakih nekoliko godina zaživi.

- Ne mogu reći kako je bilo prije 30 godina jer se tada, naravno, nisam bavio time. Ali, posljednjih 15, otkad radim sa škampima, situacija je manje-više nepromijenjena. Dogodi se koja loša godina, ali onda uslijedi godina iznad svih očekivanja. Možda ga se i manje izlovljava nego prije. Nekad su se Talijani davili u škampima u svim restoranima uz obalu u ovim krajevima, ali danas je toga sve manje jer su i njima postali preskupi. Osim toga, ovo je prilično nesiguran posao i sve nas je manje koji se time bavimo. U Mošćeničkoj Dragi bilo nas je sedam kada sam počeo, sada nas je pet. I ja se, kao i mnogi moji kolege, osim ribarenjem, bavim turizmom, jer bih teško živio isključivo od škampa i hlapova. Ako se i stvori neka zaliha za ulaganje, radije ću uložiti u turizam nego u ribarstvo. Pitanje je koliko ću se dugo još time baviti. Možda još koju godinu i to je to, onda ću sve prodati. Dvadeset godina je i više nego dovoljno za ovaj posao - govori.

Mitologizacija kvarnerskog škampa kao vrhunske delicije krenula je s razvojem opatijskog turizma u doba Austro-Ugarske Monarhije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Za stavljanje tog člankonošca na pijedestal, daleko iznad svih ostalih jadranskih i mediteranskih srodnika, velikim je dijelom zaslužna jedna kontroverzna povijesna figura, protofašist i pjesnik Gabriele D'Annunzio koji je sa svojim crnokošuljašima okupirao Rijeku od 1919. do kraja 1920.

Često je citirana D'Annunzijeva izjava da je škamp iz "plavog mulja Kvarnerskog zaljeva" najukusniji na svijetu. Zanimljiva je povijesna trivija da je, u vrijeme svoje bizarne diktature, D'Annunzio dodijelio državno odlikovanje konobarici koja mu je posluživala škampe u riječkoj gostionici imena Čudnovati kljunaš. Usput, pjesnik je ime tom ugostiteljskom objektu sam nadjenuo dekretom, jer je prethodno, Zlatni jelen, nosila svaka druga rupa u Monarhiji.

Mošćenička Draga profilirala se kao po škamparima najpoznatije kvarnersko mjesto, a djelomično je za to zaslužan i nadaleko poznati restoran Johnson koji njihove ulove plasira izravno iz mora na stol. Vlasnika Johnsona Dragana Jurdanu upitao sam što je "to nešto" po čemu se kvarnerski škamp razlikuje, recimo, od dalmatinskog.

- Riječ je o istoj vrsti, ali prva razlika je u tome što mi imamo sreće da imamo škampare koji praktički svaki dan izlaze na more. Ono što su ulovili ujutro, isti dan serviramo na tanjur. Druga razlika je dubina na ovom dijelu Kvarnera gdje ih love, dakle na potezu Mošćenička Draga, Brseć, Medveja, sve do obale Cresa prema našoj strani. Love se na dubini između 40 i 60 metara, koja nije ni prevelika ni premala i imamo odličan sastav tla, odnosno dna. U drugim ih krajevima love na 100 i više metara, a sastav tla je drukčiji. To su nijanse koje čine razliku. Teren je jako važan za škampa i za ribe. Meso je izuzetno kvalitetno, kompaktno, friško, sočno, slatko-mineralno. Također, vrše su najplemenitiji i najbolji alat za lov, bolji od koća. Ako je škamp premali, sam izlazi iz vrše i nastavlja prirodni ciklus, za razliku od koća koje pokupe sve. S vršama se vade škampi normalne veličine, oni su netaknuti, nisu udareni, ne cijede se, ne gube sočnost - govori Jurdana, koji se ne slaže s tvrdnjama da kvarnerski škamp nestaje.

- Ima oscilacija od godine do godine, ali to je uvijek tako bilo. Škamp je izuzetno jaka i otporna životinja u borbi za opstanak. Ako gledamo unatrag 50 godina, trebalo bi uračunati i koliko je škampara bilo tada, a koliko ih je danas, kakve su se vrše koristile, koliko se uopće vrša smjelo koristiti, koliko se koćarilo... Definitivno se povećao broj škampara i koća u odnosu na neka minula desetljeća, tako da je i logično da su pojedinačni ulovi manji. Možda se i pretjerano izlovljavaju. Ali, to je tema za morske biologe - kaže vlasnik popularnog restorana.

Kad je riječ o porijeklu kvarnerskog škampa, o tome postoje različite legende, od toga da je "uvezen" iz Norveške, da je nastao križanjem domaćeg škampa s onim iz korejskih mora koji je stigao s brodovima iz tih krajeva, da su ga, kao što je spominjao Galović, za vrijeme Marije Terezije doveli na Kvarner...