SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SNOVI I STVARNOST
 
Liberland želi postati investicijska meka
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 08.07.2017. - 09:07:00
BELI MANASTIR - Nakon odluke o Piranskom zaljevu sve se glasnije spominje mogućnost da i spor Srbije i Hrvatske o granici na Dunavu završi na arbitraži. Obišli smo ljude koji žive u spornom pojasu gde je čak nikla i „država“ Liberland.

Čarda, gostionica na lijevoj obali Dunava, skrivena ispod mosta koji spaja Bezdan i Batinu. Gazda Pera Papagaj, kako ga zovu mještani okolnih sela, ispija pivo s prijateljem pored kotlića u kojem se stalno krčka riblji paprikaš. Živi u dvije države. U Srbiji – ako je vjerovati adresi na kojoj je registrirao firmu, ali i u Hrvatskoj – ako je vjerovati papirima koje je dobio u katastru u Beogradu. Ni dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije, Srbija i Hrvatska nemaju dogovor o tome kuda prolazi granica i što oko Dunava kome pripada.

Granica prati sredinu plovnog puta na Dunavu, kaže Srbija, a Hrvatska odgovara: ne razgraničavamo se prema rijeci, nego prema katastru. Prema tom kriteriju bi oko 10.000 četvornih kilometara u općinama Apatin, Sombor i Bačka Palanka trebalo pripadati Hrvatskoj, a oko 1.000 četvornih kilometara s one strane Dunava – Srbiji.
To je slučaj i s naseljem Kenđija koje se teritorijalno nalazi na srpskoj strani Dunava, ali administrativno pripada hrvatskoj općini Draž s desne obale. U selu je ostalo svega nekoliko starosjedilaca. Oni su državljani Republike Hrvatske, tamo primaju mirovinu i u ambulantu odlaze preko rijeke u Beli Manastir. Oni koji u selo tek dolaze, međutim, tvrde suprotno. 

„Ovo je Srbija“, odgovara nam jedan od vlasnika salaša.

U pravu su i jedni i drugi, objašnjava nam domaćin čarde. Dok se države ne dogovore, mještani teritorijalnu gimnastiku primjenjuju prema tome što im u određenoj situaciji više odgovara. 

„Sad, recimo, ne možeš u Kenđiji kupiti zemlju ako nisi hrvatski državljanin, ali zato u Somboru možeš napraviti kupoprodajni ugovor, a možeš i tamo i 'vamo ako imaš dvojno državljanstvo", priča nam Petar Maksimović, zvani Papagaj. I sam razmišlja o tome da svoju firmu prebaci u Hrvatsku. 

„Imam problem s legalizacijom i onda ja kažem: ako ne može tu, može tamo. Ovi bi jedva dočekali tu situaciju.“

Teritorijalni sporovi vode se između gotovo svih država bivše Jugoslavije. Odluka Stalnog arbitražnog suda kojom je u sporu između Slovenije i Hrvatske dvije trećine Piranskog zaljeva pripalo Sloveniji, ta je pitanja ponovo stavila na dnevni red.Sporom između Srbije i Hrvatske se od 2001. godine bavi Međudržavna diplomatska komisija za utvrđivanje granične linije. Poslije devet sjednica stavovi država se nisu približili i već šest godina Komisija se nije sastajala. 

„To može biti jedan od razloga da Hrvatska, koja je prije Srbije ušla u Europsku uniju, blokira Srbiju na nekoj od sljedećih etapa“, kaže za DW Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam. 

„Ono što se događa u Piranskom zaljevu i što Hrvatska koristi ucjenjivački kapacitet, međutim, govori da se od svakog pitanja može napraviti problem koji bi doveo do usijanja međunarodnih odnosa. A zapravo se radi o nečemu drugom. Države na taj način skreću pažnju s unutarnjih problema i onda se stvari dižu na kub. To je loša manira."

Iz obje države poručuju da bi najbolje rješenje bilo da se spor riješi kroz rad Komisije. 

„Imajući u vidu udaljene stavove strana u pregovorima, delegacija Republike Srbije je predložila da se istim pristupi na višoj političkoj razini", kažu u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije. Tamo napominju da bi desetu sjednicu Komisije trebala zakazati delegacija Hrvatske, ali da to do danas nije učinjeno. Iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova odgovaraju da se nastavak pregovora očekuje uskoro. „Vjerujemo kako će s ispunjavanjem formalnih pretpostavki – imenovanje novih članova komisija – te političkih uvjeta za održavanje bilateralnih razgovora o cjelokupnim odnosima dviju susjednih država, doći i do nastavka rada Međudržavne diplomatske komisije“, navodi se u pisanom odgovoru iz Hrvatske.

Dogovor bi bio najbolje rešenje, slaže se i Aleksandar Popov, ali ne odbacuje ni mogućnost arbitraže. Za njeno pokretanje neophodno je da obje države postignu sporazum o upućivanju spora pred međunarodno pravosudno tijelo. Tko bi u tom slučaju imao veće šanse?

„Dvije stvari idu u prilog Srbiji. Jedno je načelo koje je najčešće primjenjivano, a to je da granice idu sredinom rijeke ukoliko je ona prirodna granica između dvije države, a druga je stav Badinterove komisije da se nekadašnja granica između Srbije i Hrvatske u okvirima Jugoslavije prizna kao međudržavna granica. Hrvatskoj ide u prilog to što je članica EU-a i ima veći ucjenjivački kapacitet“, objašnjava Aleksandar Popov.

Dok Srbija i Hrvatska problem guraju pod tepih, nova pitanja se otvaraju. Na malom poluotoku u graničnom pojasu češki političar Vit Jedlička proglasio je 2015. godine Slobodnu Republiku Liberland, državu s obrazloženjem da ni Srbija niti Hrvatska nisu izrazile pretenzije na ovaj teritorij, pa je to „ničija zemlja“.
Ta zemlja je maleni poluotok površine sedam četvornih kilometara, pokriven šumom i pijeskom. 

„To postoji samo kad je nizak vodostaj“, priča nam Pera Maksimović. Tamo je, kaže, prije rata odlazio na kupanje, ali nakon što je Vit Jedlička tu proglasio državu, pristup nema više nitko, pa ni hrvatski državljani. Ulaz s kopnene strane je blokiran, a prilaz s riječne strane moguć samo do sredine Dunava.

Preko toga, hrvatska policija Liberlanđanima ne dozvoljava prelazak.

„Prije dvije godine zaplijenili su im dva čamca. Vit Jedlička i ekipa su krenuli, hrvatska policija ih je pritjerala uz obalu i kad su stigli na obalu, onda su ih sve pohapsili i oduzeli im čamce. Pošto su čamci bili na moje ime, ja sam morao tražiti da ih vrate. Hrvati su rekli da ih nisu zaplijenili, nego samo privremeno privezali da ih netko ne ukrade, ali su ih vratili tek nakon što sam s odvjetnikom išao u Beli Manastir. Kad su vratili, rekli su 'kad ih budemo sljedeći put pričuvali, idu pravac u ljevaonicu'“, sjeća se vlasnik čarde.

On više ne vozi turiste u obilazak. Umjesto toga poziva nam Vladana Jovanovića, predstavnika Liberlanda u Srbiji. U malom čamcu, po tarifi od pedeset eura, on ljude vodi u obilazak poluotoka koji su proglasili svojim. Prekidamo ga baš u trenutku kad popravlja brodić Liberti za dvanaest putnika. 

„Pravimo flotu. U planu je da kupimo još jedan veliki brod za sto osoba. Ovo će ljeto biti zanimljivo, jer ćemo imati dosta opreme za sportove na vodi“, priča nam Vladan usput o planovima za budućnost Liberlanda.

Planovi su, međutim, vezani samo za srpsku obalu, jer hrvatskoj ne mogu prići. Čim smo krenuli na put, hrvatska policija pošla je za nama. Kad smo se približili destinaciji sedam kilometara niže niz Dunav, i oni su se približili čamcu. To je uobičajena slika, kažu nam domaćini. Policija fotografira njih, oni policiju, nasmiješe se i produže dalje.

Međutim, s vremena na vrijeme, a posebno kad pređu polovicu Dunava, reakcija hrvatske policije bude vrlo oštra, ali Vladan kaže da izbjegava sukobe. 

„Svatko radi svoj posao", dodaje pomirljivo.

Što je posao Liberlanđana ako ne mogu ni pristupiti teritoriju kojeg smatraju svojom državom? Time se, kaže Vladan, ne bave. 

„Ne bismo krenuli u borbu da apsolutno ne vjerujemo da možemo uspjeti. Borimo se svim legalnim sredstvima, za sada je to marketing, a sad nastupa biznis“, priča Jovanović. 

Njegov san je da na poluotoku otvori bar na plaži, ali planovi Liberlanda daleko su veći. 

„Naša je ideja da tu napravimo veliku offshore zonu. Želimo kupiti apatinsku luku i aerodrom. Ogroman turistički potencijal je tu pred nama i investitori koji su okupljeni oko ideje su već osigurali ogromna sredstva."

Osnivač Liberlanda Vid Jedlička za DW kaže da je skoro pola milijuna ljudi tražilo državljanstvo, a da 126.000 ispunjava uvjete. Ipak, do sada je ovo nepriznato državljanstvo dobilo oko 350 ljudi iz, kako kaže, diplomatskog kora. 

„Liberland je prepoznat širom svijeta, ali priznavanje ima mnogo razina - od poznavanja države de facto do priznavanja de jure. Danas imamo predstavništva u više od 80 zemalja u kojima radimo na priznavanju“, dodaje Jedlička.

Veliki planovi, međutim, ipak čekaju na političke odluke Srbije i Hrvatske. 

„Očekujemo razumnu procjenu i jedne i druge strane, jer Liberland može igrati vrlo važnu političku ulogu i biti karika koja spaja Srbiju i Hrvatsku, gdje će ljudi moći raditi zajedno bez nekih birokratskih prepreka i tih gluposti“, priča Vladan Jovanović. 

Jedlička dodaje da bi slobodni Liberland donio po jedan posto gospodarskog rasta i Srbiji i Hrvatskoj. 

„Liberland planira biti nova Silicijska dolina ili novi Hong Kong Europe."

Novca već ima, tvrdi Čeh: 

„Vjerujem da je naša vlada značajno jeftinija u usporedbi s drugim zemljama. Do sada nas je koštala manje od 300.000 dolara. Usporedite to s drugim zemljama. Ali planiramo desetostruko povećanje proračuna za narednu godinu. Priljev novca možete pratiti na našoj internetskoj stranici. Stiže sa svih strana svijeta, a više od pola je u obliku bitcoina. Najveća financijska podrška dolazi od čuvenog Rogera Vera, takozvanog Bitcoin Isusa. On je već spremio deset milijuna dolara za prvu zgradu u Liberlandu."

Međutim u Srbiji i Hrvatskoj nikome na pada napamet priznati fiktivnu državicu. Za njih je takva inicijativa, kažu, neozbiljna i pravno neutemeljena, a u području razgraničenja ne postoji teritorij koji bi mogao biti predmet zaposjedanja od nekog trećeg. Čija je sada? Zaista ničija, čini se. Hrvatska taj teritorij ne smatra svojim, ali je zbog susjeda čuvaju od upada, dok u susjedstvu odgovaraju da Liberland nije uspostavljen ni na njihovom teritoriju.

Dok se pregovori ne završe, poluotok zato ostaje pust, a Liberland – makar teritorijalno – samo na čamcu.