SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
INTERVJU
 
Miki Manojlović: Film je veliko oružje SAD-a
Autor/izvor: SEEbiz / Deutsche Welle
Datum objave: 01.02.2019. - 20:54:33
INTERVJU - Srpski glumac Predrag Miki Manojlović ni u 69. godini ne razmišlja o mirovini. Upravo u Berlinu predstavlja svoj najnoviji film „O strojovođi koji je tražio ljubav" njemačkog redatelja Veita Helmera.

Radi se o modrenoj bajci, o azerbajdžanskom strojovođi, kojeg glumi Miki Manojlović, koji preko grudnjaka koji se slučajno zakačio za brisače njegove lokomotive, traži ljubav svog života. Osim neobične priče, film je po još nečemu specifičan: u njemu se ne govori.

Miki Manojlović: Baš mi je i to bio najveći poticaj da radim na ovom filmu. Zato sam i radio. Ovo je vrlo hrabar film. Polu bajka, polu stvarnost.

DW: Rekli ste jednom prilikom kako je Francuska jedina zemlja koja pokušava obraniti „autonomiju duha". Pritom ste mislili na filmski izraz. Kakva je danas situacija? Je li Francuska još uvijek usamljena u toj borbi za europski filmski identitet? Ili tu i Njemačka u međuvremenu igra neku ulogu?

Pa u međuvremenu su to shvatili i Nijemci iako su u osamdesetima oni bili ti koje je pregazila američka filmska industrija. U osamdesetima je bila velika razlika koje ste filmove mogli vidjeti u Njemačkoj ili Italiji s jedne strane ili u Francuskoj koja se aktivno branila protiv tog vala koji je dolazio s one strane Atlantika i radili su na tom, europskom, filmu. A i dalje mnogi europski redatelji i glumci žele u Hollywood, jer je novac veći. No ja moram reći da ovaj europski novac uopće nije loš.

Daljnji problem je bilo ukidanje kino-dvorana i ti multipleksi u koje kad ulaziš kao da ulaziš u shopping mall. I kad izađeš iz kina tjeraju te da kupuješ. I tako se stvara novi čovjek s novim potrebama. Mislim da je film, i ovo uopće nije pretjerivanje, veliko oružje SAD-a.

Europske kinematografije već odavno međusobno surađuju. U posljednje vrijeme je to i slučaj s kinematografijama iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. I ove godine se na Berlinaleu pojavljuje nekoliko takvih filmova. Kako gledate na taj razvoj?

Pa to je jedni izlaz. Gledajte, u Jugoslaviji je jedan film, ako je bio dobar mogao imati i do dva milijuna gledatelja. Sad se tržište smanjilo i filmske dotacije su se smanjile. I sada se ta suradnja vraća, što je dobro jer jedino tako se mogu ostvariti neki projekti. Zato možemo kazati da kada je u pitanju područje bivše Jugoslavije nacionalne kinematografije više ne postoje. One postoje samo u okviru koprodukcije.

Ex-yu kinematografija je posljednjih godina u inozemstvu poznata više-manje po jednoj tematici –ratu, iako je od njega prošlo gotovo četvrt stoljeća. Kako to objašnjavate?

Prvo ta neka moda akcionog filma u kojem se na nasilni način napušta svijet, i koja je uvezena iz SAD-a i u što spadaju i ratni filmovi, je ostavila traga i u europskoj kinematografiji. A mislim i da ratne teme na nacionalnim nivoima lakše dobivaju novac. Ako pomislim na sve ratne zločince, one za koje znamo, i one za koje ne znamo, onda postoji osjećaj da ta nekakva pravda nije izvršena i da zato ostaje neka trauma iz rata. I o tome se i govori, rat je tamo još uvijek tema. A ako govorimo o interesu za rat izvana rekao bih da to ima veze s činjenicom da su i oni doprinijeli ratu. Ne toliko koliko mi, ali su ipak doprinijeli. Ja osobno nemam potrebu za ratnim filmovima, ja volim da čovjeka prikažem na drugačiji način.

To je i jedan politički stav. Kako vi gledate na politički angažman glumaca i umjetnika općenito. Eto u Srbiji smo upravo svjedoci jednog takvog procesa.

Naravno da smo i mi politički umiješani. Evo dok se te stvari događaju u Beogradu, ja u Zagrebu igram Kralja Leara u Hrvatskom narodnom kazalištu. I to je politika. Otvaranje HNK u trenutku kada je desnica jaka.

Gledajte, za politiku su potrebni mnogi darovi, a glumci, ako su inteligentni, a ima i takvih, ne mnogo ali ih ima, su prije svega senzibilni. Oni vide kada se nešto događa. Međutim, glumci, i ne samo glumci nego i umjetnici, su i impulzivna bića, ali politički djeluju nezrelo. Glumci su na početku prepoznatljivi i zato su svi bili iskorišteni. Devedesete pa kasnije. Sve stranke su iskoristile umjetnike. A onda Demokrati (Demokratska stranka Zorana Đinđića, op. ur.) kada su došli na vlast su donijeli zakone koji su uništili kazalište. Oni su išli na tržišnu kulturu, a to ne ide u tako siromašnoj zemlji. Odnos prema kulturi je odredio njihov kasniji poraz. Demokrati ne vole kada čuju takvu kritiku, ali to je tako. Dakle, umjetnici se iskorištavaju na početku. A tako će biti i sada. Ne želim ništa mnogo da kažem, ali: opozicija sada, ona nema program. Tako da je njihov protest uzaludan. Oni prosvjeduju zbog 31 stvari.

Spomenuli ste jednom anegdotu kako je vaša baka, Francuskinja, bila ljuta kada je Francuska dala nezavisnost Alžiru i priznala ga. Kako biste Vi reagirali da Srbija prizna nezavisnost Kosova?

Sjećam se toga, baka je bila jako ljuta. Ja ne bih bio ljut da Srbija prizna Kosovo. Drugo, mislim da sa svim greškama koje su pravljene u posljednjih 110 godina sa srpske strane prema Albancima i obratno, sa svim albanskim i srpskim slabostima, politika nasilja nikada ne dovodi ni do čega. To se i pokazalo. Ovo što se sad događa nije kraj. To je never-ending-story. Treba naći neko rješenje, ali ga trenutno nema na vidiku. Teško je to. Ne smijemo zaboraviti da je srpska država tamo stvorena. Mi plaćamo danak kada je u Balkanskim ratovima srpska vojska došla do Drača i radila tamo zločine, pa onda napadi Albanaca na srpsku vojsku krajem Prvog svjetskog rata, itd., itd., dakle imamo tu problem kokoši i jajeta. I onda nasilje Rankovića kasnije. Ništa se ne rješava nasiljem. I zato smo došli do ovoga gdje smo sad.

https://www.dw.com/hr/film-je-veliko-oru%C5%BEje/a-47320643