SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KNJIGE
 
Milan ostao čist u mećavi i svim svojim promjenama
Autor/izvor: Siniša Malus, sinisa.malus@seebiz.eu
Datum objave: 10.01.2015. - 13:44:07
KOMENTAR - Ponos. Zadnja pjesma zadnjeg albuma Ekaterine Velike. Da, Milan Mladenović ima razloga biti ponosan.
Njegov opus što u Limunovom drvu, što u Šarlo Akrobati, što u Katarini II, pa Ekaterini velikoj, što u suradnji sa Subom ili na antiratnom projektu Rimtutituki, ne ostavlja nikakve rezerve.

Ako postoje opća mjesta jugoslavenskog rock'n'rolla iz 80-ih i početka 90-ih, Milan je svakako pri vrhu te nevelike liste.

Priznajem, kad sam bio klinac nisam nešto pretjerano slušao EKV. Prvi put sam ih čuo na live albumu iz Kulušića i to mi je do danas ostao najbolji live album iz tog vremena. Nakon toga, slušao sam ih tek površno. Zanimljivo, prvo pravo slušanje EKV-a imao sam onda kad ih se u Zagrebu rijetko moglo čuti. Bilo je kasno ljeto 1991. Vratio sam se s mora i netko mi je dojavio da je poznanik iz Beograda dobio novi album EKV-a. Rat je već počeo ubijati i ljude i našu svakodnevicu, sve što je dolazilo s istoka bilo je demonizirano, pa mi je kao pravi oblak optimizma došlo slušanje albuma Dum Dum na kojem su izgovorene isključivo prave poruke. U tom trenutku, zvučale su gotovo nestvarno, ali i davale nekakvu nadu da možda ipak neće otići sve u krajnje krvoproliće. Bio sam naivan.

Kasnije sam, naravno, nadoknadio gradivo i sve što sam slušajući njegovu muziku i upijajući iz raznih izvora doznao o Milanu Mladenoviću, bilo je bez iznimke pozitivno.

Naravno, iščitavanje knjige Aleksandra Žikića "Mesto u mećavi: Priča o Milanu Mladenoviću" dalo mi je nove vrijedne uvide u život i rad Milana Mladenovića. S neskrivenim poštovanjem autor piše o junaku svoje knjige, a to je baš onako kako bih je i ja pisao.

Kompliciranog zagrebačko-sarajevsko-beogradskog životnog puta, osuđen na to da dugi niz godina ne bude (na "pravim mjestima") prepoznat od strane establišmenta u Beogradu, Milanov umjetnički put bio je sve samo ne jednostavan. Istinska je sramota Beograda što je prvi album za PGP RTB Ekaterina velika snimila tek 1987. godine, bio je to album "Ljubav". I ne samo to, isti taj PGP RTB nije našao bitnim objaviti ni Šarlo ni Električni orgazam ni Idole pa ni Disciplinu kičme u njihovim ranim fazama. Nitko nije prorok u svom (rock'n'roll) selu.

Milanova avantura s "Limunovim drvom" trajala je kratko, a zatim je stigao "Šarlo". Mnogi muzički sladokusci skloni su reći da je njihov jedini album "Bistriji ili tuplji biva kad..." jedno od najznačajnijih djela jugoslavenskog novog vala. U Džuboksovom izboru za album godine 1981. ovaj album pobjeđuje u kategoriji "grupa godine" i "album godine". No, tri snažne ličnosti Milan, Dušan Kojić Koja i Ivica Vdović Vd, nisu mogle dugo zajedno. Kreativni kaos doinio je tek jedan album i nekoliko pamtljivih koncerata. Glavna linija neslaganja između Koje i Milana nije ležala u muzici nego u tekstovima. Koja je uvijek bio sklon kratkim i jasnim porukama dok je Milan imao upravo suprotan stav - tekst mu je bio glavno "oružje". Tim su putem i nastavili, svak u svojoj grupi.

Prelazak na Katarinu II bio je za Milana relativno bezbolan a tome je svakako doprinio njihov prvi album koji je bio sjajan. Žikić titulira pjesmu "Jesen" s tog albuma jednim od najviših dometa Milanove karijere. Još je veći uspjeh postigao idući album koji je EKV definitivno uvrstio u sam vrh tadašnje muzičke scene. Album "S vetrom u lice" je prijelomna ploča jer se grupa, kako piše Žikić, postala dio establišmenta s kojim nije imala nikakve veze uz dodatak kako je tim albumom "EKV možda pogodio publiku, ali promašio vlastito srce". I zaista, tada EKV dolazi i na udar kritike koja ih sve više smješta u mainstream optužujući ih za komercijalizaciju što će posebno doći do izražaja kod albuma "Ljubav" i "Samo par godina za nas".

S ove distance možemo reći, kritičari tada baš i nisu bili fer. Bilo bi jako lijepo kad bi EKV spadao u nekakav mainstream tadašnje scene, naime bilo bi lijepo za tu scenu, kako je to na nedavno predstavljanju knjige u Zagrebu rekao sam Žikić. Grupa sasvim sigurno jest unosila elemente koji su joj donijeli širi krug publike, ali je po umjetničkim vrijednostima bila daleko iznad tadašnjih (i današnjih) domaćih standarda. Točnije bi bilo reći da je Milan volio promjenu ("samo putem promene...") trudeći se da u svakoj od tih promjena zadrži razinu što je svakako uspio.

Milan je taj proces sam najbolje opisao:

"...Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, za estetiku i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo,. E sad, da li je to što je u nama došlo pre nego što smo počeli da sviramo ili posle, kad smo postali gtupa, to bje pitanje toga što smo mi muzičari, što jako volimo muziku i što je muzika nešto što nas jako okupira u svakom trenutku. To je forma koja nam dopušta da neke stvari kažemo indirektno, da napravimo od njih neku vrstu definitivne estetike, a način na koji govorimo zavisi od tog osećanja snažne ljubavi prema muzici. Jednostavnije rečeno, ne želimo ni da pokvarimo muziku time što ćemo u prvi plan gurnuti tekst, niti želimo da pokvarimo tekst time što ćemo u prvi plan da gurnemo muziku. Pokušavamo da nađemo balans."

No, vrijeme indirektnog govora početkom 90-ih bilo je završeno. Posljednja dva albuma donijela su vrlo direktne Milanove poruke kojima je jasno osuđivao ludilo koje se tada odigravalo. Uz to, sudjelovao je i u važnom antiratnom projektu Rimtutituki koji, kako Žikić piše, ipak nije do kraja realizirao svoju misiju. No, i ono što je napravljeno stoji kao spomenik i može biti uzor ponašanju velike većine muzičara na ovim prostorima u tom nesretnom vremenu. Nikad ne prežalivši što je bend napustio Žika Todorović, bubnjar (a sad vrhunski glumac), kasnije dodatno uzdrman "bijegom" Bojana Pečara u London, Milanu su 90-e godine počele loše a u istom su tonu su nažalost i protekle sve do preranog odlaska. Ipak, i tada je bio vrlo aktivan, a posebno valja istaknuti slabo poznati album kojeg je u Brazilu snimio s novosadskim glazbenikom Mitrom subotićem Subom "Angel's Breath" a koji je objavljen tek nakon njegovog odlaska. Bio je to eksperiment s elektronskom glazbom, a Margita Stefanović pri kraju knjige otkriva kako su upravo u iskoraku u elektroniku vidjeli nastavak života EKV-a, obzirom na to da se nekad moćan bend sveo samo na dva imena - Magi i Milana. Njih dvoje to sada vjerojatno i rade, na nekom boljem mjestu.

Iz moje perspektive, najvažnije dojmove o meni tada nepoznatim bojama i dimenzijama beogradskih ulica dobivao sam iz Milanovih pjesama. Niti danas kad su mi mnoge od tih ulica jako dobro poznate, osjećaj se nije promijenio.

"Ja Milana nikad nisam voleo ni zato što je bio dobar čovek ili gitarista, ili talentovan pesnik, ili kreativan umetnik. Niti sam ga voleo zbog bilo kojih njegovih svojstava, ili osobina. Niti zato što mi je nešto u životu učinio. Voleo sam ga i volim ga samo zato što on jeste. I što je jedini Milan koji je ikada postojao."

Dušan Dejanović, bubnjar Katarine II