SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
OSTAVŠTINA
 
Po čemu ćemo pamtiti Dušana Makavejeva?
Autor/izvor: SEEbiz / Večernji list
Datum objave: 26.01.2019. - 11:24:22
ZAGREB - U Beogradu je u 87. godini umro Dušan Makavejev, jedan od najvećih filmskih autora s ovih prostora i predvodnik jugoslavenskog crnog vala koji je nepovratno mijenjao način na koji smo percipirali subverzivnu umjetnost. 

Rođen je u Beogradu 1932. godine, a diplomirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu. Upravo ta diploma pokazala se ključnom u stvaranju njegova najznačajnijeg filma, za koji je primio 13-minutne ovacije i nagradu Luis Buñuel u Cannesu, te čak dvije nagrade u Berlinu.

Radilo se o filmu “W.R. Misterije organizma”, metafilmskom remek-djelu iz 1971. godine. U njemu Milena Dravić u ulozi mlade komunistice fascinirane idejama psihoanalitičara, seksologa i bivšeg marksista Wilhelma Reicha okolini pokušava objasniti da klasna revolucija istovremeno mora biti i seksualna, dok njena prijateljica, koju tumači Jagoda Kaloper, seksualnu revoluciju istovremeno primjenjuje u praksi. Legendarna je scena u kojoj Milena stoji na balkonu u dvorištu jedne austrougarske zgrade i uzvikuje: “Jebite se, ljudi”, bacajući rukavicu u lice primitivizmu i malograđanštini, piše Večernji list.

Radi se o filmu koji je u politički turbulentnoj 1971. godini zabranjen nedugo nakon premijere, ali je usprkos 15-godišnjem bunkeriranju ostvario kultni status i proslavio Dušana Makavejeva u međunarodnim krugovima. Nije to, dakako, bio njegov prvi uspjeh iako se do danas smatra najznačajnijim. Potencijal za veliku umjetničku karijeru Makavejev je pokazivao već ranim dokumentarnim i kratkim radovima sredinom pedesetih, a već prvim dugometražnim filmom “Čovek nije tica” 1965. godine privukao je podjednaku količinu pohvala kritičara i pokuda moralista. U filmu je, naime, prikazao ljubavni odnos starijeg uglednog inženjera (za tu ulogu Janez Vrhovec osvojio je srebrnu Arenu) i mlađahne frizerke Rajke, koju je igrala redateljeva muza Milena Dravić. Već taj prvijenac imao je zavidan put po međunarodnim festivalima, osim Europe obišavši i sjevernu i južnu Ameriku.

Uslijedili su veliki uspjesi poput kolažnog igrano-dokumentarnog filma “Nevinost bez zaštite” koji je 1968. osvojio dvije ključne nagrade u Berlinu, kao i nagradu za najbolji film na festivalu u Chicagu, potom komedija “Montenegro” koja je 1981. konkurirala za Zlatnu palmu u Cannesu, baš kao i njegov “The Coca-Cola Kid” četiri godine kasnije. Osamdesete su za Dušana Makavejeva bile vrijeme sve češćeg rada u inozemstvu pa se sjećamo, primjerice, “Manifesta” iz 1988. godine koji je bio inspiriran pisanjem Émilea Zole, a među američkim glumcima u ovoj prekooceanskoj produkciji u ulozi Émilea pojavio se i Rade Šerbedžija.

Zadnji film snimio je 1993. godine u danskoj produkciji. Radilo se o omnibusu “Danske piger viser alt” (Dankinje pokazuju sve) u kojem je režirao uz neka od najvećih autorskih imena Europe poput Mike Kaurismakija i Monike Treut. Pamtit ćemo ga po krajnje subverzivnim, beskrajno duhovitim, vrhunjski promišljenim, snažno seksualiziranim, nerijetko i mučnim radovima kojima je secirao trule utrobe socijalizma, ali i kapitalzima, trajno uznemirujući sisteme u kojima je djelovao. Zato i ne čudi da je ostao jedan od najzabranjivanijih, ali istovremeno i najznačajnijih autora koji su ikad kročili našim prostorima.

Dušan Makavejev svojim nas je radom tjerao da kritički propitujemo svijet oko sebe.