SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KAZALIŠTE I POLITIKA
 
Posljednji čin ubojstva Aleksandre Zec
Autor/izvor: Marin Vlahović
Datum objave: 01.05.2014. - 20:06:00
Zadnja izmjena: 01.05.2014. - 20:24:37
KOMENTAR - Već dulje vrijeme po medijima traju prepucavanja oko konteksta zločina iz 1991. godine, kao i o kvaliteti te vjerodostojnosti kazališne predstave „Aleksandra Zec“ redatelja Olivera Frljića.

Svi se ipak slažu da se radi o monstruoznom zločinu, ali se ne mogu nikako složiti oko toga tko je glavni krivac. Frljić, u svojoj misiji da uniformu univerzalnog i općenitog hrvatskog vojnika natopi krvlju nevinih vuče poveznicu i s Auschwitzom, te izvodi razne morbidije s likom Aleksandre Zec. Neovisno o tome što su mi njegovi stvarni motivi jasni, kao što mi je i sam Frljić, prozirna i amoralna ličnost, svojom provokacijom, uspio me natjerati da još jednom dublje promislim i preispitam samog sebe, o mom odnosu i stavu prema jednom takvom svirepom zločinu. Razlika između mene i Frljića, nije samo svjetonazorska, već i činjenična, jer dok on kao umjetnik može slobodno interpretirati događaje kako mu se svidi, ja se moram baviti stvarnošću, i stvarnim ljudima, pa i samim ubojicama obitelji Zec.

Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović su mnogo prije Frljića, Sanadera i Milanovića postali metafore ubojstava koje su počinili. Početkom 2000-ih, viđao sam ih po noćnim klubovima, i nikad , ali baš nikad nitko o njima nije prvi puta govorio bez da spomene Pakračku poljanu i obitelj Zec.

 „To ti je Igor Mikola. Oni su ti ubijali. Ubili su i obitelj Zec. „

U Zagrebu, koji je po gledištima Frljića, Jergovića i njima sličnih zatvorio oči na smaknuća svojih sugrađana, živjeli su i danas žive ljudi, umirovljeni hrvatski branitelji, koje Nebojša Hodak Ćeno i Igor Mikola, ne samo da nisu mogli pogledati u oči, već su doslovno od njih bježali. Jedan od tih branitelja, moj dobar poznanik, bi na sam spomen njihovih imena zgrčio lice od bijesa. Isti taj čovjek, zajedno s još desetak drugih hrvatskih vojnika, zarobio je ekipu s Pakračke Poljane nedugo nakon što su ih pustili za ubojstvo obitelji Zec. Toga dana, hrvatski su vojnici uperili puške jedni u druge. Prvi su bili spremni ubiti egzekutore obitelji Zec, drugi su ih branili, jer je eto rat i četnici još nadiru, pa nema smisla da se međusobno ubijamo.

Nakon rata, moj dobar poznanik od kojeg su bježali Ćeno i ekipa, postao je pijanac. Rastao se od supruge i živio na margini društva. Iako nije bio ni blizu Zagreba kada je likvidirana obitelj Zec, nikako nije mogao samom sebi oprostiti što nije spriječio zločin, ili što onoga dana nije povukao obarač na kalašnjikovu, i smaknuo njihove ubojice. Dok se on utapao u alkoholu i osjećaju odgovornosti, ekipa Pakračke poljane je doživjela svoj zvjezdani uzlet u zagrebačkom podzemlju. Jednom, kad je postalo jasno da neće odgovarati za svoja nedjela, Mikola i Nebojša Hodak Ćeno iskoristili su tu reputaciju da utjeraju strah u kost konkurenciji u gradu.

Siniša Rimac je s druge strane, počeo tonuti u letargiju i bezdan. Izjedala ga krivnja. Munib Suljić je također nastavio s kriminalom, ali nije bio u ekipi s Ćenom i Mikolom, iako su zasigurno povremeno surađivali. Nakon par godina, ubojstva koja su im podigla rejting u svijetu kriminala, postala su njihov težak teret jer gdje god se pojavili i kuda god išli, kao da ih pratio duh 12-godišnje Aleksandre Zec. Svaki, pa i najgori kriminalci, koji su i sami znali što znači ubiti ljudsko biće, nisu nikako mogli prihvatiti ubojstvo djeteta. Kad bi sjedili sa Ćenom i Mikolom, stalno im je u glavi bila spoznaja o tom zločinu, i pitanje kako, kako ste je mogli ubiti? To pitanje se rijetko kad postavljalo otvoreno, da ne dođe do svađe i obračuna, ali ono je uvijek bilo tu, osjećali su ga i Ćeno, i Mikola i Munib Suljić kada su kartali u zamračenim prostorijama s raznim gangsterima, kojima ništa nije bilo strano, osim ubojstva djeteta. Tokom 2000-ih, dotakli su samo dno. Da bi se lakše nosili sa svojim teretom, razvaljivali su se kokainom i živjeli kao da sutra ne postoji. Ali koliko god divljali i koliko god pokušali da opijatima izmjene percepciju, osjećali su prijezir okoline, pa čak i među najokorjelijim banditima. Negdje u to vrijeme, moj bivši prijatelj, tada student u ranim dvadesetim godinama života, spetljao se sa Suzanom Živanović, ženskom karikom zločinačkog lanca.

Rekla mu je: „Ako Ćeno sazna za nas, ubit će te.“ Pričao mi je o svojoj tajnoj vezi. Iako su bili tek povremeni ljubavnici, Suzana mu se ispovijedila o ubojstvu obitelji Zec. Ne sjećam se svih njenih riječi koje mi je tada prenio ali jedna rečenica mi se urezala u pamćenje:

„Ja odavno nisam živa. Ja samo glumim da živim, pravim se, iako vrlo dobro znam, zbog onog što smo učinili, idem u pakao. Zapravo, već jesam u paklu. „

Koliko god je mom nezrelom prijatelju bilo fora da praši djevojku opasnog psihopata i gangstera vrlo brzo mu je čitava stvar postala premučna. Osjetio je kako teret i odgovornost s nje lagano prelazi na njega, a to nije htio niti mogao prihvatiti. Prekinuo je svaki kontakt sa Suzanom. Mislim da je tada shvatila poruku. Ono što ste učinili, to je nešto s čime vi sami morate živjeti. Jedino što mi kao građani i ljudi možemo napraviti jest da vas preziremo. Tako je i bilo.

Prije Frljića, Jergovića i svih ostalih koji se godinama trude čitavom hrvatskom narodu nametnuti kolektivnom krivnju zbog pojedinačnih zločina.

Grad Zagreb, pa i cijela Hrvatska, pokazali su prijezir prema zločinicima. Neki od njih su u ubojice uperili i puške a bilo je i onih, koji su zbog same spoznaje da su s istima dijelili rovove, jednostavno pukli i propili se. Dok će Frljić raditi nove predstave, takvi će i dalje istinski ludjeti zbog ubojstva obitelji Zec, ali i ubojstava na Pakračkoj poljani. I zato, redatelj Frljić nije uzbunio i šokirao hrvatsku javnost svojom predstavom jer je ovaj narod odavno okrenuo leđa ubojicama. Frljić je samo izveo, bar se nadam, posljednji čin ubojstva Aleksandre Zec.