SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
SJEĆANJA
 
Pozdrav Milanu Mladenoviću
Autor/izvor: Goran Polak
Datum objave: 05.11.2017. - 18:46:35
ZAGREB - Zaklonjen krilima pogrbljenog anđela, skrivenog u mojoj utrobi, otkidao sam noktima vrijeme, sve dok tijelo ispod moje odjeće nije nestalo. 
Spustio sam glavu na krevet ostavivši pritom na pokrivaču crveni trag sa usana. Kapci su mi bili teški i sivi. Škripa tračnica s Trga Republike zarezala se u muziku koja je tinjala iz kuta sobe. Na omotu ploče odloženom na malom stoliću, iznad mutne slike je velikim slovima pisalo - EKATARINA VELIKA S' vetrom uz lice.

UMOR

Umor je duboko u meni
podrum u kući, riba u vodi
umor je na rubu usne
reč upućena nekom ko odlazi
vodi me, vodi me, vodi me na vodu
Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Odmori me, zatvori me. zamotaj me, umotaj me
poklopi me, odloži me, odahni me, izdahni me
popusti me, otpusti me, ponesi me, odnesi me
položi me, ostavi me, ostavi me, ostavi me
Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?

Posljednja verzija pjesme „Umorna" koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu. Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Kap vode je potekla iz Milanove kose, kliznula mu preko čela i nastavila svoj put licem, tek malo zastavši na sljepoočnici. Samo par trenutaka je treperila osvijetljena crvenim reflektorom, kao da se sprema za skok, a onda se uz Milanov vrisak stropoštala na drvene daske pozornice.

Zrak u Kulušiću je bio natopljen znojem. Stajao sam na galeriji, naslonjen na ogradu i promatrao ljude kako se kao u transu njišu u ritmu muzike. Energija koja se širila prostorijom je bila toliko iskrena i čista, da je koncert na trenutke podsjećao na neki drevni obred, u kojem rijeći izviru ispred naših očiju i tražeći svoj pravi smisao prolaze kroz nas poput hladne vode.

Tu večer muzika Ekatarine Velike je bila toliko bliska onome što sam osjećao, da je postala dio mene.

BUDI SAM

Treba mi svet otvoren za poglede
otvoren za trčanje
treba mi soba da primi pet hiljada ljudi
sa dignutim čašama
Lomi se kristal, svetlucaju staklene iskre
pod našim nogama
kao potpuni stranci sa staklom u očima
sa staklom u srcima, na licima

Budi sam na ulici, budi sam

Posljednja verzija pjesme „Budi sam na ulici" koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu..Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Ponoć je odavno prošla i grad je već polako utonuo u san. Noć je donijela hladnoću, tako da sam brzim koracima žurio prema kući. Skrenuo sam iz Tesline ulice u prostor Omladinskog centra, tek toliko da za par koraka skratim put. Bojan je tamo stajao sam ispred zatvorenih vrata kafića, zagrnut svojim dugim crnim kaputom, poput vampira izgubljenog u tišini nekog nepoznatog napuštenog zdanja. Svjetla su već bila ugašena i više nije bilo nikoga.

Pogledao je prema meni pogledom koji je pitao: Da li si ti čovjek kojeg čekam?

„I'm waiting for my man, twenty-six dollars in my hand" vrtjelo mi se glavom, dok sam prolazio pored njega.

Ne, ja nisam bio taj čovjek.

TI SI SAV MOJ BOL

Razmičeš zavese, gledaš obećani grad
svetla se pale, tinja želja u tebi
još uvek ti đavoli vire iz rukava
i svaki nokat krije otrov ljubavi
Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Ispituješ zaborav, obaraš alibi
biraš ulogu kao haljinu za veče
u prolazu te zapahne miris noći i kaže
probudi se, pokreni se, probudi se, pokreni se
Ti si sav moj bol, ti si sav moj bol

Posljednja verzija pjesme „Ti si sav moj bol" koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu. Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Milan je umro 1994. godine.

"Na kraju se sve pretvorilo u ništa ... umro je negde na trinaestom spratu nekog novobeogradskog armiranog čudovišta ... Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori ... i znam ... istog trenutka se negde ponovo rodio ..." (Cane iz Partibrejkersa)

Bojan je otišao četiri godine nakon njega.

Godine 2000. sam pročitao da Magi, zajedno sa nekadašnjim članovima EKV-a, Markom Milivojevićem i Draganom Uskokovićem, ima koncert u Dvorcu Gjalski. Branka i ja smo sjeli u auto i zaputili se prema Zaboku.

Kad smo došli u Gjalski bila je još tonska proba "Tribute to EKV bend-a", što je u biti bila Kizina grupa „Veliki bijeli slon" sa klavijaturistom. Kizu sam znao već duže vrijeme tako da je dok su završili sa probom došao nakratko do nas. Između ostalog mi je rekao da je frka i da Magi i ostali nisu došli. Rundek je isto trebao nastupiti, ali ni on se nije pojavljivao.

Večer je prolazila u čekanju. Sjedili smo za stolom i slušali kako Kizo sa ekipom svira stvari od EKV-a. Nakratko im se pridružio Massimo i sa njima izveo pjesme "Budi sam" , "Tatoo", "Oči boje meda" i pjesmu Dorian Gray-a "Sjaj u tami" koju je posvetio Milanu. Pričao je o vremenu koje je proveo sa njim u studiju i kako su dugo eksperimentirali dok nisu našli točno onaj zvuk koji su tražili. Sve je to zvučalo super, ali mi smo tamo ipak bili zbog Magi.

Oko ponoći, neka žena je sa pozornice objavila da Magi i ostali imaju probleme sa vizama, da su zapeli na granici i da će malo zakasniti. Nakon nešto više od pola sata se ponovo pojavila i rekla da su prešli granicu. Sljedeća objava je bila da su na putu i da su blizu. Kako je vrijeme prolazilo, sve nam je više bilo jasno da nećemo čuti ono zbog čega smo ustvari došli.

Oko dva sata ona ista žena se ponovo popela na pozornici i onima malobrojnima koji su još bili tamo i čekali, priopćila da su EKV stigli u Zagreb, da ih samo trebaju locirati, pa da će ih netko dovesti. Bilo je to previše. Otišli smo kući.

Magi se to veče nije pojavila.

GRAD

Da li još uvek negde postoji trag
po beskrajnoj traci sivog, metalnog tla?
licem ka vetru, sa vetrom uz lice
Da li još uvek negde postoji znak
kameni vrh sa koga dopire glas?
kamen po kamen, korak po korak

Kažu da, negde ipak postoji grad
pod zastavom kiše iznad krovova
otvoren grad
U koritu reke čitam otiske ruku
ližem rosu sa dlana, vreme prelaska vode
ključ nastanka

Vetar diše gde hoće i glas njegov čujem, odakle je ne znam, ni gde mu je kraj,
tvoj dah kuda ide, da i meni se javlja, ko zna...

Posljednja verzija pjesme „Grad" koju je 1994. godine Milan Mladenović pripremio za knjigu. Zajedno su je napisali Magi, Milan i Bojan. Prva verzija je objavljena 1986. godine na ploči S' VETROM UZ LICE.

Godine 2002. Magi se pridružila Milanu i Bojanu. Sjećam se da je jednom pričala kako sve zvukove oko sebe vidi u notama. Vjerujem da se nota koju je taj dan vidjela zvala OSMIJEH.

http://strazarni-lopov.blogspot.hr/2011/10/ekatarina-velika-s-vetrom-uz-lice.html