SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
IN MEMORIAM
 
Preminuo Bernardo Bertolucci
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 26.11.2018. - 10:14:00
Zadnja izmjena: 26.11.2018. - 10:32:46
RIM - Legendarni talijanski redatelj Bernardo Bertolucci umro je u 77. godini, javljaju talijanski mediji.

Režirao je Posljedni tango u Parizu, Posljednjeg kineskog cara, Čaj u Sahari, Maloga Budu...

Za Posljednjeg kineskog cara dobio je Oscara za režiju.

Bernardo Bertolucci rođen je u talijanskom gradu Parmi, u regiji Emilia-Romagna. Bio je drugi sin Atillia Bertoluccija, koji je bio pjesnik, cijenjeni povjesničar umjetnosti i filmski kritičar. Kako je odrastao u takvom okruženju, Bertolucci je počeo pisati u 15. godini, a ubrzo je dobio nekoliko prestižnih literarnih nagrada za svoju prvu knjigu.

Bez formalne film. naobrazbe, tvrdi da je »najbolja filmska škola pariška kinoteka«. Asistent redatelja na filmu Accattone! P. P. Pasolinija (1961), po čijoj priči snima svoj prvi film Smrt (1962), u kojemu specifičnim spojem neorealističkih motiva i postupaka, s utjecajima Pasolinija i Godarda, definira svoje osnovne stilske i tematske preokupacije: složene međuodnose prošlosti i sadašnjosti, spolnosti i smrti, (ne)mogućnosti djelovanja pojedinca u prostoru i vremenu te samosvjesnog estetskog strukturiranja kao jedinog oblika spoznaje stvarnosti. Prije revolucije (1964) izravno razrađuje mogućnosti film. medija da posreduje psihoanalitičke i marksističke teorije, razvije odnos s drugim predstavljačkim umjetnostima (roman, opera, kazalište) te osmisli izravno društv. djelovanje, dok epizoda Agonija omnibusa Ljubav i bijes (1967), u suradnji s kaz. skupinom The Living Theatre, te godardovska adaptacija romana Dvojnik F. M. Dostojevskog Partner (1968) istražuju kreativne učinke glum. i red. improvizacije.

Od 1970. stalni mu je snimatelj V. Storraro, koji virtuoznim vožnjama i panoramama, klasicističkom kompozicijom, plastičnom figurativnošću te simboličkom uporabom boje i svjetla daje presudan doprinos vizualnom bogatstvu Bertoluccijeva stila temeljenog na brižljivo komponiranim totalima, kompleksnim dugim kadrovima, velikoj pokretljivosti kamere, uz izbjegavanje zuma.

Do početka osamdesetih i do filma "Tragedija smiješnog čovjeka" Bernardo Bertolucci važni je europski klasik, čovjek čiji su filmovi u jednom trenutku i jednoj generaciji mogli biti i bili politički, ideološki, seksualni orijentir i generacijski izraz. Godine 1981. Bertolucci kao "filmmaker" napušta Italiju.

Nakon šest godina pauze (ponajviše uzrokovanih time što je uzalud nastojao ekranizirati "Crvenu žetvu" Dashiella Hammeta), Bertolucci stupa na scenu kao internacionalni filmaš spektaklom "Posljednji kineski car". Tim filmom Bertolucci osvaja devet Oscara i grandomanski, veličanstveno ulazi u onu zonu filmskog biznisa koju danas posprdno nazivamo "filmovi za Oscare" ili "europudinzi". Bio je to poljubac slave koji je ujedno bio i poljubac smrti.

Otad nadalje Bertolucci niže velike, preuzetne, ljepuškaste i prazne filmove koji imaju tako malo veze s hladnom, inteligentnom raskoši "pravog" Bertoluccija. Slično kao Wenders, i Bertolucci je autorski umro kad je postao internacionalni režiser. Ali, za razliku od Wendersa, kopno s kojeg se Bertolucci otisnuo u njegovu je odsustvu umrlo, tamo gdje je on živio ostale su samo ljepotice koje se kupaju u mlijeku.

Često tumačen u kontekstu eksplicitnog političkog angažmana, Bertolucci je izjavio:

- Film kao takav ne može biti revolucionaran, može jedino biti opozicijski.