SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
IN MEMORIAM
 
Preminuo krležolog Stanko Lasić
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 06.10.2017. - 11:03:00
Zadnja izmjena: 06.10.2017. - 11:03:32
ZAGREB - U Parizu je jučer u 81. godini preminuo Stanko Lasić, književni teoretičar, povjesničar i esejist, najveći krležolog.

Već u prvoj Lasićevoj knjizi, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Krleža ima središnju ulogu. Do te knjige sukob na ljevici je sporadično istraživan, o njemu se nije pisalo cjelovito, a kad se i pisalo nije osporavana ispravnost stavova KPJ. Lasić je prvi donio faktografski cjelovitu kronologiju sukoba, potkrijepljenu teorijskom elaboracijom intelektualnih pozicija sudionika, nedvosmisleno se opredijelivši za Krležu i pečatovski »revizionizam« kao jedinu lijevu opciju koja bi mogla imati demokratski legitimitet. Strasna obrana ideala intelektualne nezavisnosti, prava umjetnosti da se usprotivi ideološkoj instrumentalizaciji, lucidna analiza totalitarnih mehanizama ugrađenih u same temelje jugoslavenske Komunističke partije, kojih se ona nije oslobodila ni nakon formalnog raskida sa Staljinom - osnovne su kvalitete te knjige koju je intelektualna javnost dočekala kao iznimno, otkrivalačko djelo što angažirano prikazuje i aktualne totalitarne tendencije svojstvene jugoslavenskomu društvenom sistemu.

Godine 1974. objavljuje Strukturu Krležinih »Zastava«, djelo koje je izazvalo znatno manju pozornost javnosti, ali je unutar Lasićeva krležološkog opusa iznimno važno jer je u njemu kroz analizu statusa Zastava u cjelini Krležina opusa Lasić prvi put elaborirao svoje tumačenje razvojne linije u Krležinoj prozi. Tri kavalira gospođice Melanije i Vražji otok Lasić klasificira kao romane pikaresknog modela naracije, Povratak Filipa Latinovicza je najreprezentativnije djelo treće (estetizirajuće) Krležine faze (određeno »čvrstom trokatnom linearnom kompozicijom«), Na rubu pameti i Banket u Blitvi određeni su prijelazom od romana linearne naracije k tematskim romanima, a same Zastave se udaljuju od tematskog tipa romana i zapravo pripadaju genetičkom romanu, odn. romanu s »jednim aktantom smještenim u centar«.

Godine 1982. Lasić objavljuje knjigu Krleža. Kronologija života i rada. Knjiga je, prema riječima samog autora u predgovoru, bila završena već 1978, ali je izdavač »Liber« odustao od tiskanja zbog Krležinih prigovora. Zagrebačkim kulturnim krugovima knjiga je neko vrijeme cirkulirala kao svojevrstan »samizdat« dok je 1992. nije izdao »Grafički zavod Hrvatske«.

Osim nekih podataka koji su za Krležu mogli biti neugodni, a objelodanjeni su u Lasićevoj knjizi, Krležu je vjerojatno najviše razljutilo Lasićevo isticanje prijelomnog značenja god. 1945. u Krležinoj biografiji (uz god. 1913, kad Krleža napušta Ludoviceum i odlučuje se za karijeru književnika). Lasić drži da 1945. Krleža napušta ideale koji determiniraju njegovo djelovanje u razdoblju 1913-45: »vjernost slobodnoj misli, tvrdoj nezavisnosti i intelektualnoj, moralnoj i estetskoj pobuni«. Umjesto »donkihotskog volterijanskog, kantijanskog i Starčevićevog imperativa moralnosti«, Krleža je »prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili etičke) pragmatičnosti«. Nekad »osamljeni jahač, postao je suputnik vlasti«. Lasić kao najvažniji razlog Krležina poslijeratnog »nedisidentskog ponašanja« navodi njegovo uvjerenje da je jugoslavenski specifični oblik diktature proletarijata, dakle samoupravni socijalizam, jedina solucija, ali da to pristajanje uz sistem vlasti ne implicira i nekritičko ponašanje, samo umjesto radikalne disidentske oporbe K. je za razumnu i umjerenu kritiku; on ne postupa tako jer želi biti u vlasti ili pri vlasti, »Krleža nije borac za položaje«, ali - konstatira Lasić - takvim »razumnim ponašanjem« on izdaje moralnu poruku svojih djela napisanih između dvaju ratova. P

Godine 1987. izlazi iz tiska nova Lasićeva knjiga o Krleži: Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924). To opsežno djelo kompleksno je strukturirano, u njemu postoji više slojeva. Najvažniji je onaj u kojem Lasić tumači Krležine tekstove nastale u razdoblju 1914-24. To je zasigurno najiscrpnija i najtemeljitija interpretacija Krležina opusa, realizirana iznimno suvremenim interpretativnim instrumentarijem i uz bogatu rekonstrukciju relacija pojedinih tekstova prema cjelini Krležina opusa i prema općem kulturnom i političkom obzoru Hrvatske u trenutku nastajanja tih tekstova. Slabije je obrađen samo segment Krležine ratne publicistike. Drugi sloj knjige vezan je uz teorijsku dogradnju Lasićeve metode koju ovdje naziva »ontološkim strukturalizmom«; odustajanje od atribucije »egzistencijalni« indikativno je jer Lasić napušta poziciju sartreovskog egzistencijalizma koji determinira njegovu prvu knjigu; u filozofskom supstratu Lasićeve teorije sada je Hegel, dograđen elementima strukturalizma. Lasić se oštro obračunava s »imanentnim pristupom« Krležinu djelu tvrdeći da takav pristup može dati slabe rezultate i vrlo površna tumačenja. Nužna je deduktivna shematika kako bi se otkrile nove, dosad skrivene dimenzije hrvatske književnosti i napose Krležina opusa.

Lasić izlaže teorijski sustav zasnovan na postavci o »četiri fundamentalne kategorije«: mjera, alteritet, identitet, jednostavnost, koje se na planu književnosti realiziraju kao četiri strukturalna arhetipa: harmonična, disperzivna, ekstatična i simplificirana struktura. Upotrebom tih strukturalnih arhetipova Lasić nastoji prevladati aporije suvremene historiografije književnosti koja obično povijest književnosti promatra kao smjenu stilskih formacija, čime se ne može objasniti, između ostalog, ni supostojanje različitih tipova diskursa unutar jednoga književnog razdoblja. Treći sloj knjige čini analiza tekstova drugih kritičara i povjesničara književnosti koji su pisali o mladome Krleži. Premda Lasić u svojim interpretacijama ne citira nikoga od prethodnih tumača (jer Krleži pristupa novom metodom kojoj ne koriste dotadašnje interpretacije), on akribično popisuje i pomno opisuje sve tekstove i autore koji su pisali o Krleži demonstrirajući iznimnu književnopovijesnu erudiciju. Četvrti sloj knjige sastavljen je od kompozicijskih digresija, čitavih »satelitskih« poglavlja, uglavnom posvećenih pitanjima određenja identiteta hrvatskoga književnika, odnosu ideologije i književnosti, te hrvatskoj kulturnoj povijesti. Lasić u tim digresivnim poglavljima istupa polemično, rušeći sve tabue, piše provokativno, sklon je radikalnim zaključcima, što je pridonijelo da se i ova knjiga nađe u središtu pozornosti čitateljstva.

Godine 1989. tiskana su prva tri sveska novoga Lasićeva djela posvećenoga Krleži: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži (I. Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941; II. O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti; III. Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska 10. 4. 1941. - 8. 5. 1945). Nastavak Krležologije, nove tri knjige, pojavio se 1993 (IV. Stvaranje kulta 1945-1963; V. Književnoznanstvena metoda i literatura o Krleži 1964-1981; VI. Silazak s povijesne scene 1982-1990). Radi se doista o pothvatu bez premca u hrvatskoj znanosti o književnosti (postupak znanstvene deskripcije kritičkih tekstova o Krleži iskušan je, doduše na mnogo manjem, razdobljem limitiranom uzorku, u prethodnoj Lasićevoj knjizi); sama Krležologija, prema autorovoj napomeni na kraju šeste knjige, obasiže 3500 standardnih kartica rukopisnog teksta, pisana je pet godina, a u istraživanje krležološke građe uloženo je ukupno dvadeset godina rada.

Koncentriran na pisanje knjiga o Krleži, Lasić je publicirao vrlo malo kraćih tekstova pisanih za potrebe časopisa (u časopisima, npr. Gordoganu i Republici, objavljen je ipak stanovit broj poglavlja njegovih krležoloških studija kao anticipacija budućih knjiga, a neposredno pred pojavljivanje knjiga obično su najzanimljiviji dijelovi bivali serijalizirani i u masovnim glasilima).