SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
IN MEMORIAM
 
Redatelj Vittorio Taviani preminuo u 89. godini
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 15.04.2018. - 19:20:56
RIM - Velikan talijanske i svjetske kinematografije redatelj Vittorio Taviani preminuo je u Rimu u 89. godini.

Braću Paola i Vittoria Tavianija u filmski je svijet privuklo stvaralaštvo Roberta Rossellinija. Potpisuju mnogobrojne cijenjene filmove, a drama Ja sam Bog otac snimljena prema stvarnoj priči sina sardinijskoga pastira, među ostalim nagradama osvojila je i Zlatnu palmu u Cannesu 1977. godine.

Za film Cezar mora umrijeti braća Taviani dobila su 2012. godine Zlatnoga medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.

Mlađi Paolo Taviani studirao je umjetnosti na Sveučilištu u Pisi, a stariji Vittorio pravo na istom Sveučilištu. Za film su se zainteresirali vidjevši ratnu dramu Paisà (1946.) Roberta Rossellinija, a neko vrijeme radili su i kao novinari. Zajedno su počeli pisati i režirati kratkometražne filmove te su s Jorisom Ivensom snimili dugometražni dokumentarni film L'Italia non è un paese povero (1960.).

S Valentinom Orsinijem snimili su drame Un uomo da bruciare (1962.) i I fuorilegge del matrimonio (1963.). Sudjelovali su i u dokumentarnom omnibusu L'Italia con Togliatti (1964.), a potom samostalno snimili dugometražnu dramu Prevratnici (I sovversivi, 1967.). Uslijedila je povijesna drama U znaku škorpiona (Sotto il segno dello scorpione, 1969.) s Gianom Marijom Volontèom u glavnoj ulozi. Za povijesnu dramu Sv. Mihovil je imao pijetla (San Michele aveva un gallo, 1972.) temeljenu na priči Lava Tolstoja, dobili su naklonost kritike. S Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi ostarjela revolucionara koji se želi povući u mirovinu, snimili su povijesnu dramu Allonsanfàn(1974.). Biografska drama Ja sam Bog otac (Padre Padrone, 1977.), snimljena prema stvarnoj priči sina sardinijskoga pastira, osvojila je nagrade na nekoliko filmskih festivala, uključujući Zlatnu palmu i FIPRESCI nagradu u Cannesu 1977. godine. Sedamdesete zaključuju slabije zapaženom dramom Il prato (1979.).

Pažnju međunarodne publike i kritike ponovno zadobivaju ratnom dramom s elementima fantastike Noć svetog Lovre (La notte di San Lorenzo, 1982.) za koju primaju veliku nagradu žirija i nagradu ekumenskog žirija u Cannesu 1982. godine, talijansku nagradu David za najboljeg redatelja 1983. godine, talijanski Zlatni globus za najbolji film 1984. godine i brojne druge nagrade. Prema pričama Luigija Pirandella snimili su također zapažen omnibus Kaos (1984.), a osamdesete završavaju dramom Dobro jutro, Babilone (Good morning Babilonia, 1987.) o dvojici talijanske braće koji emigriraju u SAD. S Julianom Sandsom i Charlotte Gainsbourg u glavnim ulogama snimaju dramu Noćno sunce (Il sole anche di notte, 1990.) prema priči Lava Tolstoja. Tijekom devedesetih snimaju drame Fiorile (1993.), Srodne duše (Le affinità elettive, 1996.) i Smiješ se (Tu ridi, 1998.), no ne ostvaruju neki veći uspjeh.

Potom snimaju nekoliko filmova za televiziju, a na veliko platno vraćaju se povijesnom dramom Farma ševa (La masseria delle allodole, 2007.), ekranizacijom knjige Antonije Arslan o genocidu nad armenskim narodom u Turskoj. Za film Cezar mora umrijeti (Cesare deve morire, 2012.) o kažnjenicima koji u zatvoru postavljaju Shakespeareovu dramu Julije Cezar, ponovno privlače veliku pozornost publike i kritike. Osvajaju Zlatnog medvjeda i nagradu ekumenskog žirija u Berlinu, nagradu David za najbolji film i redatelja te Srebrnu talijanskog nacionalnog sindikata filmskih novinara. Nastavivši se koristiti književnim predlošcima snimaju Maraviglioso Boccaccio (2015.), a u postprodukciji im je Una questione privata (2017.).

 Medvescak