SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
ČESTITKE
 
Sretan rođendan, Johnny
Autor/izvor: SEEbiz
Datum objave: 11.04.2017. - 15:56:17
ZAGREB - Branimir Johnny Štulić danas slavi 64. rođendan. Već tri desetljeća živi u dobrovoljnom nizozemskom egzilu, oglašava se rijetko, ali njegovo "stado" nije ga zaboravilo. Povodom njegovog rođendana, prenosimo tekst Dragana Markovine o Štuliću objavljen u rujnu 2015. godine. 

Bez ikakve dileme, riječ koju ne bismo mogli upotrijebiti u bilo kakvom problematiziranju Branimira Johnnyja Štulića bila bi ravnodušnost. Johnny jednostavno nikoga nije ostavljao ravnodušnim.U Jugoslaviji, kao i u postjugoslavenskim društvima, ljudi su se dijelili i dijele se na one koji ga nekritički obožavaju i na one koji ga smatraju rijetko pretencioznim lošim muzičarom. Neovisno o tome što autor ovih redaka pripada prvoj skupini ljudi, Štulić je neosporno nezaobilazna figura hrvatske i jugoslavenske kulture 20. stoljeća.

Budući da su njegovi porijeklom iz Nina, u jednom intervjuu s početka 1990-ih, na pitanje što je po nacionalnosti, Hrvat ili Srbin, rekao je da je to posve nebitno jer za sto godina neće biti ni jednih, ni drugih. No kad bi rekao da je Srbin, odmah bi mu našli da je neki potomak kneza Lazara, dok bi u slučaju da se izjasni Hrvatom odmah našli da mu je Grgur Ninski bio predak, što nikako ne bi volio jer je Grgur 925. izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Splitu. Ova rečenica odlično opisuje Štulićevo poimanje identiteta i ukazuje na razloge zbog kojih se nije vratio iz egzila.

Rođen u Skopju, u obitelji vojnog lica, a životno formiran u Zagrebu, Štulić nikad nije posve pripadao nekoj sredini. Iako je Azra na svaki način bila zagrebački bend, a na prva dva albuma, osobito na Sunčanoj strani ulice, sam grad bio je junak njegovih pjesama, Štulić je u punom smislu riječi bio Jugoslaven. Bilo kakva druga stvarnost, a posebno ona u kojoj republike i društva bivše Jugoslavije danas žive, bila mu je nepodnošljiva, pa je u jednom času postalo izvjesno da se neće vratiti iz Nizozemske. To je najbolje sam formulirao, rekavši:„Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je. Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, nitko ne zna kad se rodi, ko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam sretan” (Sarajlić-Ramović 2005).

Johnny je posljednjih godina davao razne izjave, uglavnom zbog toga što su brojni novinari inzistirali na razgovorima. Rastrzan unutrašnjim sukobima, dugogodišnjim egzilom i osamljenošću, davao je ambivalentne izjave o raznim pitanjima, no u svemu je postojala konstanta negacije novonastalog stanja i raspada zemlje, koju bismo mogli promatrati kao ključni razlog zbog kojeg se ne vraća u svoju zemlju.

Kad je postalo očito da Jugoslavija srlja u propast, Štulić je 1991. u Sarajevu snimio album Sevdah za Paulu Horvat, koji je 1995. objavila beogradska Komuna. U Sarajevu je te 1991. snimio i dokumentarni film Das ist Johnny u kojem je najupečatljiviji moment kada promatra Sarajevo s prozora hotelske sobe i zaključuje kako će uskoro sve to gorjeti. Nakon toga se 1995. pojavio u Beogradu gdje je završio novi album Anali i na sajmu knjiga promovirao knjigu Božanska Ilijada. To je bio njegov zadnji posjet jugoslavenskom prostoru. Štulić već dvadeset godina živi u Nizozemskoj bez državljanstva, u teškoj materijalnoj situaciji, iako učestalo dobiva ponude za jugoslavensku turneju od koje bi mogao zaraditi mnogo novca. Čini se da je izabrao ulogu vječnog apatrida, ali to ne mora biti posve točno. Veliki umjetnik je naprosto zbog tolike količine nasilja i raspada zemlje zgrožen napustio svoju zemlju bez misli o povratku.

O njemu je poetično pisao Aleš Debeljak u knjizi Sumrak idola, Hrvoje Horvat napisao je njegovu biografiju Johnny B. Štulić: fantom slobode (2007) držeći se diskursa koji nije remetio političko viđenje suvremene Hrvatske, Ines Pletikos redateljica je filma Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyijevih pjesama (2004), a Kruno Petrinović o junacima njegovih pjesama napisao je knjigu Branimir Štulić: prilozi za biografiju Johnnyja B. Štulića – Kad Miki kaže da se boji – kako su se u Zagrebu pojavili seksualna revolucija, droge, rock’n’roll, anarhist i Azra (2006). Film Ines Pletikos, ako je vjerovati voajerskoj ekspediciji Jutarnjeg lista, Štulića je prilično oraspoložio.

Johnny je 1997. objavio svoj posljednji studijski album, simptomatično nazvan Blase, što bi značilo prezasićen i otupio. Sve što je posljednjih godina radio, a uglavnom se bavio antičkom historiografijom, skupio je i objavio, zajedno s vlastitim osvrtom na razdoblje Azre i knjigom intervjua, u četrnaestoknjižju objavljenom 2011. u Beogradu, nakon čega je otvorio vlastiti YouTube kanal na kojem objavljuje obrade starih pjesama, i tuđih i svojih, te poneku novu.

Johnny Štulić je još za života preselio u mit. Odnos prema njemu je jednak odnosu vjernika prema Bogu, za kojeg se čini da je stalno tu, ali ga ne možeš ni upoznati, ni dotaknuti. S njim je 2005. za riječki Novi list razgovarao Boris Pavelić, potaknut novim interesom u Hrvatskoj za njegov rad i razdoblje 1980-ih, a Štulić je neočekivano iskreno govorio o svojim osjećajima i eventualnom povratku u Hrvatsku:

– Ne, pitanje je sasvim u redu, ali nije lako odgovoriti. Znaš, razumijem ja da sam tim ljudima važan, ali sve to stvarno nema puno veze sa mnom. Uvjerio sam se da je jedno kad se o svemu tome priča, ali nešto posve drugo kad odlučiš, vratiš se, i onda sjedimo u sobi. Ne želim biti ničija jo-jo loptica. Umoriš se brzo i shvatiš da ti je bilo bolje ondje otkud si došao. Da nisi trebao ni dolaziti – objašnjava. Na pitanje prezire li Zagreb i Hrvatsku, slijedi duža šutnja, a zatim odgovor:

– Šta ja znam. Ne? Nije to prava riječ. Njome bih im odmah pridao puno pažnje. (Car 2005)

Zagreb početkom 2015. prolazi kroz novu fazu interesa za 1980-e. Na Hrvatskoj televiziji emitirana je razvikana dramska serija Crno-bijeli svijet, u Domu likovnih umjetnika otvorena je izložba Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, a u Masarykovoj, na nekadašnjem „duhanskom putu”, tik do nekadašnje Zvečke, otvoren je kafić interijerno uređen kao posveta tom razdoblju, u kojem se najčešće vrti Štulićeva muzika. Sve to se Johnnyja uopće ne dotiče. Odlučan u uvjerenju da je izgubio domovinu i da nema više s kim, ni protiv koga, kako je jednom izjavio, Štulić je ostao posljednji izmješteni simbol jednog vremena, a takvim izborom postavio je i znakovito pitanje.

Je li bilo nužno prihvatiti novonastale okolnosti ili je njegova urbana generacija mogla pružiti aktivniji otpor? Kako god da odgovorimo na ovo pitanje, Štulićev izbor bio je najteži mogući, a predstavlja istovremenu kapitulaciju pred užasom, kao i preživjeli duh otpora.

www.tacno.net