SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
KNJIGE
 
Zetić hoda gol svojom prozom prepun sjete
Autor/izvor: Krešimir Butković
Datum objave: 26.03.2017. - 19:50:08
ZAGREB - Ako čovjek izgubi ime, živi, a mrtav je. Što je čovjek bez adrese? Beskućnik, 0,1% čovjeka kraj kojeg prolaze ljudi, vrijeme, prilike. 

Dražen Zetić odlučio je skučiti svoje beskućne pjesme u prozi, taj plač ulice kojeg izjedaju zarezi i tek prividno smještaju u prostor u kojem virtualno ima kompaktnije zidove od Zida plača pred kojim moli Zetić. Zbirka pjesama u kojoj čovjek nazire čovjeka jedna je od najtežih putova koje život može dati u svojoj svestranosti. Zetić hoda gol svojom prozom prepun sjete. U početku zbirke njegov svijet ima boje, ćuti vjetar, miriše na putenu ženu. A onda, kao potres sarajevske tragedije, gubi se život u uspomenama i obiteljska toplina tek je sličica u treptaju oka koju pjesnik ovjekovječuje perom. 

Svi smo mi skitnice života, no kad nas život pogodi, osami, onda bol neuzvraćene ljubavi otvara rane prošlosti i krvari sjetom od mladosti do zrelosti. Ta zrelost, životna i pjesnička sažima se u već kultnoj Šejli, pa sve do introspektivne eksplozije u Zagrepčanko, paroski sam sin. Bole te rečenice precizne poput skalpela, vrvi patnja, zvuk cipela koje gaze stvarnost namećući privid. Zetić je prevođeni i nagrađivani pjesnik. On ne treba stotine pjesama da bi izrekao neizrecive istine o balkanskoj stvarnosti. Želje, iskustvo, djetinjstvo, sadašnjost sve je to ovjenčano u prizmi pitanja. 

Pita se iz rečenice u rečenicu tražeći čovjeka, tražeći izgubljenog sebe posvećujući si te 36 stranica zabrinutosti za društvo koje je pojelo samo sebe u grimiznom zalasku barutnog Sunca. Dan i noć. Život i smrt. Sve jednom mora zaći u mrmoru molitve ojađene duše. I kome da se ispovijedi pjesnik u svoj svojoj intelektualnoj snazi koju otupljuje ulica? Nitko smo ako si dozvolimo ništavilo, a Zetić to ne dopušta. Ne dopušta materijalno omalovažavanje onih koji ne znaju koje bogatstvo nosi modrina Dunava u žuljavoj ruci patnika. I ne traži sažaljenje već razumijevanje. Zetić, pišući o beskućnicima razumije daleko više, daleko izvan granica sigurnog zalogaja kruha i topline doma. Hladna istina njegove poezije, kupnjom knjige, podarit će toplinu onima kojima klupa daje udobnost bračnih kreveta. Sudbine se rastaju i sastaju, kao što se regije, kave, kahve i kafe razilaze zaboravljajući da su sve jednako crne. 

Poetičnost ogoljenog čovjeka je neizmjerna. Ne možete Zetića staviti u neke okvire važući njegovu snagu i njegovu nemoć. On je romantik, zanesenjak, lutalica i zavodnik. Beskućnik koji je udomio samog sebe pod lanternom duše. Bili 100% čovjek ili tek 0,1%, Bogu smo jednaki. Njegova vaga je precizna, preciznija od ljudske pravednosti. Ljepota života je trenutak, sve ostalo je tragedija, tragedija odlazaka, samoće i neimaštine. Cijelo bogatstvo stane u dah između sklopljenih ruku u molitvi. Bezumlje, kao plodovi rata, neka gnjiju na zemlji vlažnoj od krvi. Na njima će izrasti ruže, đulbašta iz kojeg će sevdalinke teći kao rođenje nove ljubavi, nove stvarnosti kojoj se nadamo, za koju molimo, za kojom sjetom krvari Zetić.

Knjiga "0,1% Čovjek" izašla je u nakladi Humanitarne udruge Fajter i dio novca od kupljenih primjeraka autor će donirati beskućnicima. U današnje vrijeme kad sve manje primjećujemo one čiji životi ovise o plastičnim bocama, vremenskim prilikama i javnim kuhinjama, a na korak smo do njih, zbirka pjesama Dražena Zetića svjetlo je u mraku koje nas sve više prekriva. 

 Medvescak